igra kao realni privid? (ulomak iz Eugen Fink, Oaza sreće)

Najveća pitanja i problemi filosofije kriju se u najsvakodnevnijim riječima i stvarima. Pojam privida tako je taman i misaono posve neiscrpiv kao i pojam onoga Jest, bitka – i oba ova pojma supripadaju na jedan neprogledan, zbunjujući, upravo labirintski način, prodiru jedan u drugoga i proigravaju jedan s drugim. Mišljenje koje se u njih upušta vodi […]

igra? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Aktualnost lijepoga)

Igra je nešto spontano, što činimo iz samih sebe. Prisiljava li nas netko, tad se ne radi o igri. U tu ne-prisilnost spada i to da cilj igre postoji samo za igrača, i to samo zato što ga je on slobodno postavio (ili tek prihvatio). Premda nemaju neku svrhu izvan sebe, igre ipak nisu nesvrhovite, nisu proizvoljne. U igri, naime, nije svejedno kako igram: hoću dobro igrati (i to ”dobro” ne mora ovisiti o eventualnim promatračima, niti o bilo kakvoj koristi od igre – naprosto, ako igram, čak i sam sa sobom, hoću igrati što bolje). Kant je to nazivao svrhovitost bez svrhe: cilj nije negdje izvan igre, nego u igri samoj. Sama igra sudionicima pokazuje vlastitu strukturu koja omogućava da prosudim: ”sad igram bolje”, ”sad ne ide”… Mada nije neko proizvoljno bilo kako, igra nije određena niti nekom ”koristi”, ”ciljem”, koji bi postojao neovisno o igri.

Heraklit: vijek je dijete koje se igra kockajući? (ulomci Heraklita i Igora Mikecina)

“U Artemidinom svetištu znao se je Heraklit s djecom igrati kocaka, odustavši od bezbožnog vladanja koje ne poštuje najveću vrsnoću, iz daljine skrbeći za svijet u okružju onog božanskog, koje je odsutno iz svijeta. U odsutnosti onog božanskog muž ljubomudri mudrošću dospijeva u dodir s njime i skrbi za njegovo oprisutnjenje u svijetu. Igra s djecom u svetištu zaštitnice rađanja, čistoće, nevinosti i djece boravak je u kraljevstvu djeteta, gdje vijek čovjeka suzbori s vijekom zbora [logos].”

svi koji su ikada zbiljski shvatili što je postojanje znali su da je ono igra? (ulomak iz Bela Hamvas, Kršćanstvo)

IV. 37.  …  Igra jest besciljni i slobodni razum čija je težina u njemu samom. Svi koji su ikada zbiljski shvatili što je postojanje, znali su da je ono igra. Vedanta, Čuang-ce, Heraklit, kabala, Böhme, Nietzsche. Igra je djelatnost koja ostaje u sebi i potpuno i bez ostatka iscrpljuje postojanje. (Rad je koruptna igra.) I. 24. U ljudskom se životu […]

picigin?

Nogomet ima svrhu: daj gol, ne primi gol, pobijedi. Atletika ima svrhu: dotrči prvi, preskoči letvicu, pobijedi. Picigin? Koja je njegova svrha? Da loptica ostane što duže u zraku? To nije teško, svi stanemo međusobno na dva metra udaljenosti i lagano se dodajemo – možemo tako koliko hoćemo. Samo, nitko tako ne igra. Nekome brzo […]

igre? jezične igre? obiteljske sličnosti? (ulomak iz Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja)

65. … Jer moglo bi mi se prigovoriti: “Ti sebi stvar olakšavaš! Govoriš o svim mogućim jezičnim igrama, ali nigdje nisi rekao što je ono bitno jezične igre, pa dakle i jezika. Što je svim ovim procesima zajedničko, te ih čini jezikom ili dijelovima jezika. …” I to je istina. – Umjesto da navedem nešto […]