[Mi smo] oni koji su sposobni za sudove i djelovanje. Ne samo da na razne načine odgovaramo na okolišne podražaje, mi na njih odgovaramo oblikovanjem opažajnih sudova. Ne samo da se ponašamo, mi djelujemo. Predloženi su različiti načini govora o toj temeljnoj razlici. Nju se može formulirati s obzirom na istinu. Ono što mi činimo […]
(deveti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Misaono promatranje (theoria) istine dijelom je teško a dijelom lako. Znak je toga što nju nitko dostatno ne postiže, niti je opet u cijelosti promašuje, nego svatko kaže ponešto o naravi, i dok joj svaki pojedini pridaje ili ništa ili malo, iz svega što se prikupi […]
Iz iskustva moralnog zakona Kant izvodi nužnost podudaranja vrline i osobne sreće. Budući da to podudaranje nije ozbiljeno u osjetilnom svijetu, mora biti ostvareno u onome nakon smrti.
Neugodno je da je najvažniji etičar zadnjih stoljeća bio rasist. Ipak, u prilog njegovoj etici ide to da je promijenio mišljenje.
U literaturu za ovogodišnje srednjoškolsko natjecanje iz filosofije koje se bavi meni bliskom temom “filosofija i prirodne znanosti” spadaju i ulomci iz Platonovog “Timeja”, među kojima i oni koji se bave četirima elementima. Budući da to može izgledati beznadno zastarjelo, evo nekoliko napomena.
Članak Marijana Cipre “Kontemplacija i čin” objavljen u časopisu Praxis br. 3., 1970. Marijan Cipra, Kontemplacija i čin, 1970. Preuzeto s CEEOL.
Priča se da je fizika nadišla Kantove kategorije i njegova poimanja prostora i vremena. Pa evo mali protuprimjer – jedan tako ključan fizikalni zakon kao što je zakon o očuvanju energije uvelike je aprioran (odnosno slijedi iz pred-postavke o homogenosti vremena kao uvjeta mogućnosti fizikalno opisivog iskustva). A to je (više-manje 🙂 ) rekao već Kant.
Za lakše razumijevanje sam uz Weizsäckerov ulomak dodao i relevantni ulomak iz jednog udžbenika fizike.
Originally posted on Cahiers du Vertebrata:
Ona glasi: spoznaj (istraži, dokuči) samoga sebe, ne s obzirom na svoje tjelesno savršenstvo (sposobnost ili nesposobnost za svakojake svrhe, proizvoljne ili pak one koje su ti određene), nego s obzirom na ono moralno, prema svojoj dužnosti – svojem srcu – prema tome je li ono dobro ili…
Mada se naziva kartezijanskom, ova tjeskoba je u pozadini raznovrsnih ”potraga za nekom čvrstom točkom, nekom postojanom stijenom na kojoj možemo svoje živote osigurati naspram nestalnosti koje nam stalno prijete. Sablast koja lebdi u pozadini toga putovanja je … strah od ludila i kaosa u kojem ništa nije čvrsto, gdje ne možemo ni dotaknuti dno niti se održati na površini.” Strast za nezabludivim kriterijima, za pouzdanom metodom (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/13/metoda-ulomak-iz-damir-barbaric-rene-descartes/) često izvire iz jednog takvog temeljnog straha.
Markus Gabriel tumači, kod Kanta i Schellinga, što je to transcendencija.
