Među sposobnosti ili „moći“ (Vermögen, faculty) ljudske duše (psihe ili uma (mind)) ubrajaju se npr. prosudba, pamćenje, zamjedba, pozornost, itd. U 18. stoljeću jedan autor ih je nabrojao četrdeset i tri[1], a ne čini se da je u međuvremenu psihologija postigla neki konsensus o njihovom broju ili uopće smislenosti pojma „psihičke sposobnosti“. Shvatili ih kao […]
Tijekom korizme sam se samoprognao sa fb, a drag mi je fejsbučki običaj da se oprostimo s umjetnicima koji su nam podarili ponešto užitka, pa zlorabim svoj blog za oproštaj od ovoga estradnog radnika iz Nova Sada.
(dvanaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Sumnjanje pak u egzistenciju istine sa filozofijskog je stajališta protusmisleno (apsurdno), jer svaki akt filozofiranja neminovno pretpostavlja već prethodno nužno prihvaćeno uvjerenje da istina jest. Ono nepoznato nije nikad njeno bivstvovanje [existentia], nego njeno bivstvo, ne da li istina jest, nego što je ona – što je bivstvo istine ili što je istinsko bivstvo? – tis he ousia […]
[Mi smo] oni koji su sposobni za sudove i djelovanje. Ne samo da na razne načine odgovaramo na okolišne podražaje, mi na njih odgovaramo oblikovanjem opažajnih sudova. Ne samo da se ponašamo, mi djelujemo. Predloženi su različiti načini govora o toj temeljnoj razlici. Nju se može formulirati s obzirom na istinu. Ono što mi činimo […]
(deveti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Misaono promatranje (theoria) istine dijelom je teško a dijelom lako. Znak je toga što nju nitko dostatno ne postiže, niti je opet u cijelosti promašuje, nego svatko kaže ponešto o naravi, i dok joj svaki pojedini pridaje ili ništa ili malo, iz svega što se prikupi […]
Samo čovjek može realizirati moralni zakon u svijetu čiji je ujedno dio. Ali kao čovjek ipak imam dva najviša cilja. Najviša svrha koju sebi kao prirodnom biću neizbježno postavljam jest optimalno zadovoljenje svojih potreba, tj. vlastita sreća. Moja najviša svrha kao umnog bića jest realiziranje moralnih zakona. Ako je najviše dobro realno moguće, tada sreća […]
Neugodno je da je najvažniji etičar zadnjih stoljeća bio rasist. Ipak, u prilog njegovoj etici ide to da je promijenio mišljenje.
U literaturu za ovogodišnje srednjoškolsko natjecanje iz filosofije koje se bavi meni bliskom temom “filosofija i prirodne znanosti” spadaju i ulomci iz Platonovog “Timeja”, među kojima i oni koji se bave četirima elementima. Budući da to može izgledati beznadno zastarjelo, evo nekoliko napomena.
Članak Marijana Cipre “Kontemplacija i čin” objavljen u časopisu Praxis br. 3., 1970. Marijan Cipra, Kontemplacija i čin, 1970. Preuzeto s CEEOL.
Priča se da je fizika nadišla Kantove kategorije i njegova poimanja prostora i vremena. Pa evo mali protuprimjer – jedan tako ključan fizikalni zakon kao što je zakon o očuvanju energije uvelike je aprioran (odnosno slijedi iz pred-postavke o homogenosti vremena kao uvjeta mogućnosti fizikalno opisivog iskustva). A to je (više-manje 🙂 ) rekao već Kant.
Za lakše razumijevanje sam uz Weizsäckerov ulomak dodao i relevantni ulomak iz jednog udžbenika fizike.
nagovor na filosofiju 