prije Bitak i vrijeme §7: fenomenologija na djelu – ova tu stolica?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme] Možda prije nego napišemo nešto o §7. ima smisla pogledati fenomenologiju u akciji. Meni se sviđa jedan izvadak iz Prolegomena za povijest pojma vremena (str. 39.), koji, čini mi se, lijepo pokazuje jednu fenomenološku analizu. Mada je fenomenologija (barem prije SuZ) imala pretenziju nastupati ne-povijesno, ipak je ovdje povijesni kontekst sasvim […]

kosmos?

Heideggerova je teza da je ”tehnika istinski cilj te ujedno potajni motiv koji određuje egzaktnu prirodnu znanost”. Čini se da je kao protuprimjer dovoljno navesti ”najstariju takvu znanost, naime, astronomiju”, koja utoliko što su njeni fenomeni dostupni samo promatranju (teoriji) a ne i dohvatljivi našim rukama (mani-pulaciji), ”već samim svojim postojanjem kroz nekoliko tisućljeća opovrgava tezu […]

prosvjetiteljstvo? (ulomak iz Michel Foucault, Što je prosvjetiteljstvo?)

Svakako, društveno uklanjanje jedne heteronomije (zakonodavstva drugih) ne znači već i autonomiju, nego najčešće tek vladavinu nekih drugih drugih (npr. eksperata, danas osobito ”znanstvenih”, za ovo ili ono). Stoga bi valjalo naposljetku za ozbiljno uzeti onu Kantovu sintagmu: ”samoskrivljena nezrelost”. (https://protreptikos.wordpress.com/2005/11/26/sapere-aude-ulomak-iz-immanuel-kant-sta-je-prosvecenost/) Ukoliko se mogu služiti vlastitim razumom, svako zanemarivanje te mogućnosti moja je vlastita odgovornost. Bilo kakva ”krivnja” za moju nezrelost nije na bilo kome Drugome: na Crkvi, na roditeljima, na muškarcima, na konzervativnoj sredini, na zlim političarima, na društvu ili državi, na konzumerizmu i zatupljujućim medijima, na komšiluku, na nihilizmu, Kali yugi, kapitalizmu, ekspertima, genima niti horoskopu. Mnogošto od toga nas neporecivo uvjetuje – no, zahtjev samosvijesti za autonomijom je podjednako neporeciv. Bez vlastitoga uvida u ispravnost neke norme, nepodnošljiv je svaki zahtjev za posluhom.

Uostalom, zapravo ga ionako ne možemo izbjeći: jer čak i ako se prepustim vodstvu drugih, opet je i to prepuštanje moja vlastita odluka (čije ću posljedice u svakom slučaju snositi). Ali, ako je neizbježno, čemu pozivati na to? Oslonac u vlastitome mišljenju ujedno znači i mišljenje vlastitosti: koji je put moj vlastiti, tko sam to ja?

Vlastito mišljenje (”sapere aude!”) nužno se obrće u mišljenje vlastitosti (”gnothi seauton!”), odnosno, prosvjetiteljstvo je prvi korak ka prosvjetljenju. Michel Foucault u svom jubilarnom komentaru uz dvjestogodišnjicu Kantovog programatskog teksta o prosvjetiteljstvu rasvjetljava taj početni stav (kojega on naziva ”stavom moderniteta”) .

lijepo i uzvišeno, žensko i muško? (ulomak iz Imanuel Kant, O lepom i uzvišenom)

Kant zapaža da osim što ono lijepo u prirodi i umjetnosti pobuđuje osjećaje, postoji i još nešto što na sličan način pobuđuje osjećaje, a upitno je može li se i to nazvati lijepim. To drugo on naziva onim uzvišenim. Tu razliku razrađuje u svojoj Kritici moći suđenja, ali je formulira prvi put u ovom ranom spisu, gdje tu opreku lijepo-uzvišeno povezuje s nekim tradicionalnim proto-metafizičkim oprekama poput dan-noć, komično-tragično, žensko-muško.

budi svoj?

vježba uz: sapere aude! (ulomak iz Immanuel Kant, Šta je prosvećenost) ”Budi svoj – pij Fantu!” (ili tako nekako) kaže reklama. Osobito apsurdan bezobrazluk: baš ako poslušam taj nalog, onda nisam ”svoj” nego sam njihov – s tom sam Fantom ujedno ”popio” i priču by Coca Cola Company. No, i Kant nas na sličan način poziva da […]