istina i privid? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

Ako je razlikovanje istine i privida ”platonizam”, onda je beba stara par tjedana, koja se ljuti kad shvati da se duda varalica tek čini kao ”sama stvar”, već platonist. Marijan Cipra pradavni problem odnosa istine i privida rješava tako da istinu vidi parmenidovski kao istost bitka i znanja, gdje ta istost nije kruti identitet nego njihova labilna ravnoteža. Privid je pad iz te ravnoteže.

(klikni na naslov)

bitak i privid? (ulomak iz Martin Heidegger, Uvod u metafiziku)

”Mi nazive poput ‘subjektivno’ i ‘objektivno’, ‘realistički’ i ‘idealistički’ moramo ostaviti po strani.” Jer niti u kakvoj introspekciji nalazimo na neki čisti subjekt, niti, s druge strane, po nekoj koliko god znanstvenoj metodi nalazimo čisti objekt. Zato se Heidegger odmah ograđuje od kantovske ”pojave” iza koje bi stajao neki vječno skriveni objekt, ”stvar po sebi”, koja se kao pojava nužno iskrivljeno pojavljuje za neko Ja, a koje se samo opet uvijek transcendentalno. Stoga se čini razboritim ostaviti na miru te nespoznatljivosti (naime ”stvar po sebi” i ”transcendentalno Ja”), pa nam od slavne subjekt-objekt relacije kao najzanimljivija preostane ona crtica između :), dakle ono ”-”, sama relacionalnost, sami odnos; samo pojavljivanje. Ili, kako to vide fenomenolozi, samopojavljivanje. To samopojavljivanje svakako naznačuje i oba pola one relacije (naime, kome se pojavljuje, i što se pojavljuje), ali nijedan od tih polova ne vrijedi pokušati dobiti kao ”čist”, neovisan o drugom polu. Jer, i nije neovisan. Tek se u fenomenu raskriva i jedan i drugi pol, i raskrivač i sama stvar. Doista, biće jest biće po tome što ”izlazi na vidjelo”, što ”nastupa”, što samo sebe izlaže; ali to njegovo samoizlaganje je dostupno ovisno o ”vrsti pristupa njemu”. Tu, čini mi se, fenomenološki pristup mora napustiti svaku unaprijed utvrđenu metodologiju. Sam fenomen uvjetuje pravu ”vrstu pristupa” tom fenomenu. Onaj pristup (metoda) koji raskriva jednu ”stvar” može upravo prikrivati neku drugu. To da se u fenomenu pokazuje ”sama stvar” moglo bi se nazvati i nekakvim realizmom, ili čak, nekakvim optimizmom (nasuprot skeptičkom radikalnom nepovjerenju koje nikad ne vjeruje da su stvari onakve kakvima izgledaju). Po toj optimističnosti fenomenolog nalikuje prirodoznanstveniku. No, optimizam fenomenologa je različit od optimizma znanstvenika. Znanstvenik se pouzda u svoju metodu i svoju inteligenciju – on je istraživač nalik nekom Herculeu Poirotu koji zna da nijedna skrivenost ne može promaknuti njegovom budnom oku, marljivom proučavanju i lukavom zaključivanju. Znanstvenik islijeđuje stvarnost, prisiljava je da se u pokusu očituje, i sudi joj.
Fenomenolog je drugačiji optimist, onaj koji se pokušava sprijateljiti sa svime, te vjeruje da će mu prije ili kasnije same stvari kazati ono što imaju za reći, ako im pristupi na pravi način, ako ih pusti da budu ono što jesu.

(ne)odvojenost istine i lažnosti? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

“Jer stvar nije iscrpljena u njenom cilju, nego… cjelinu sačinjava rezultat zajedno sa svojim postajanjem. … Filosofija promatra život u svome pojmu. To je onaj proces koji stvara svoje momente i prožima ih, i to cijelo kretanje čini istinu. Dakle, ova istina u sebi obuhvaća isto tako ono što bi se označilo kao lažno, kad bi se to moglo promatrati kao nešto takvo od čega treba abstrahirati. Naprotiv, to ne treba (u odredbi nečega stalnoga što je odsječeno od istinitoga) ostaviti izvan istine, neznano gdje; kao što na drugoj strani ni ono što je istinito ne treba ostaviti kao nešto mrtvo pozitivno koje miruje.”