znanost u drugim kulturnim perspektivama? (ulomak iz Mislav Ježić, Kulturne perspektive i znanstvena metodologija)

Nasuprot Heideggeru koji zapadnjačku znanost bezuvjetno povezuje s tehnikom, Mislav Ježić navodi suprotne (i klasične) primjere: grčku znanost u doba otprilike nakon Platona i srednjeeuropska sveučilišta u doba otprilike nakon Goethea, kad je svrha znanosti (bila) izričito odvojena od “korisnosti”. No, osim tih primjera daje i izvan-europske primjere – klasične kulture Indije i Kine. Budući da ona dva europska razdoblja ionako ovdje dovoljno često (barem se nadam) dolaze do riječi, ovaj put ulomci koji se odnose shvaćanje znanosti (?) u kulturnim kontekstima Indije i Kine.

živa predaja? (ulomak iz Dalai Lama, Stages of Meditation)

S obzirom na pitanja o usmenoj predaji zainteresirala me jedna anegdota (?) iz Uvoda u Dalaj Lamin komentar Kamalashilinih Stupnjeva meditacije. Naime, tu imamo na djelu jednu živu predaju, u kulturi koja odavno ima razvijeno i pismo i stručne pojmove (buddhističke). Ipak, Dalaj Lami niti ne pada na pamet naprosto uzeti knjigu s jednim klasičnim tekstom, i čitati. Bez nekoga tko mu može usmeno predati taj tekst, i to nekoga tko ga je i sam primio usmenim putem, pisani tekst bio mu je irelevantan. Pritom pisani tekst nije odbačen zbog npr. nekih praznovjernih razloga, nego se prihvaća, ali isključivo kao podsjetnik. Pravi susret s tekstom jest usmeni razgovor s nekim tko ga je i sam primio na isti takav način, uz pretpostavku da ta ”loza” predaje vodi sve do samoga autora teksta.

dvopreg iz Fedra?

Carl Sagan je 1986. pisao o tada aktualnom neuroznanstvenom modelu “trojednog mozga” kojega je usporedio manje s Freudovim trostrukim modelom psihe a više s Platonovim mitskim opisom duše iz Fedra. Model trojednog mozga slijedi iz studija komparativne neuroanatomije i ponašanja. Ali iskrena introspekcija nije nepoznata u ljudskoj vrsti, pa bismo, ako je taj model ispravan, […]

zašto se pojam “prirodni zakon” nije razvio u Kini? (ulomak iz John Needham, Kineska znanost i Zapad)

Biolog, povjesničar znanosti i proučavatelj kineske kulture John Needham postavlja pitanje: zašto se moderna znanost razvila na Zapadu, a ne na primjer u Kini (koja je u to doba bila tehnološki naprednija od Zapada)? Čini se da to slijedi iz zapadnjačkog pojma Boga kao ne samo stvoritelja nego i zakonodavca.

Žižek vs. zen? (ulomak iz Slavoj Žižek, Repeating Lenin)

Žižek tvrdi da zaključak ”mistik” => ”svetac” ne stoji, i za to ima dva primjera.

Jedan je iz Huxleyeve knjige Grey Emminence , o katoličkom redovniku zvanom Père Joseph. Taj je imao neki dvostrani život. S jedne strane je bio politički savjetnik u groznim spletkama onodobne europske politike, spletkama koje su značile tisuće i tisuće mrtvih zbog pokreta perom – neka vrsta ondašnjeg Dicka Cheneya. S druge strane je bio mistik: razmjenjivao je poetska pisma s svećenicima i redonicama. I po svemu sudeći – barem tako kažu Huxley i Žižek – nema načina da bilo koji čitatelj tih pisama zaključi da se radi o nekom lažnom mistiku. To je vrhunska mistička literatura, na razini najvećih kršćanskih mistika poput Eckharta, ”Cloud of Unknowing” ili sv. Tereze.

Dakle, poanta bi bila da je on doista bio mistik, ali ga to nije učinilo boljim (sućutnijim) čovjekom. Huxley je iz tog slučaja izveo zaključak da je pogreška u kršćanskom usmjerenju na patnju, i da je zbog toga kršćanska mistika nesavršenija od npr. buddhističke.

No, Žižekov argument protiv toga počiva na drugoj knjizi, koju ovdje uvelike navodi, a to je Zen at War. Tu on nalazi drugu potvrdu svoje teze da se u takvim neskladima unutar jednog te istog čovjeka – naime, između sućuti i ljubavi mistike s jedne strane, te zloćudnog političkog djelovanja – ne radi o nekim ”lažnim majstorima” koji zapravo nisu mistici. Žižek kaže ”to je autentično, ti ljudi su doista mistici”. Njegova je teza, dakle, da mistično iskustvo ne dovodi do istine u ljudskim stvarima, do dobra u međuljudskom djelovanju – da te dvije stvari međusobno nemaju veze.

sjeći riječima? (ulomci Platona, I. Mikecina i Čuang Cea)

Stvari imaju neku bit – tovar nije konj, koliko god ga mi pokušavali u našoj mašti ”vući gore-dolje” kao da je konj, ili ga nazivali riječju ”konj”. Carevo novo ruho nije nikakvo ruho, koliko god netko htio da jest.

Ako stvari imaju neku neproizvoljnu bit, tad postoji pristup toj stvari, neko naše djelovanje, koje je ”suglasno njenoj prirodi”, a onda valjda i ono drugo, koje nije suglasno, nego je ”kako se nama prohtije”.

Sokratov primjer je ”sječa neke stvari”:
”Ako hoćemo sjeći svaku stvar onako kako to odgovara naravi čina sječi i biti sječen, i onime što tome činu odgovara, nećemo li sjeći i uspjeti stvar izvesti vrlo dobro? Radimo li protiv prirode, nećemo li promašiti cilj i izvesti ama baš ništa?”

Ovdje možda Sokrat pretjeruje kad postavlja tako binarno ovu opreku ”izvesti vrlo dobro” naspram ”izvesti ama baš ništa”. Ipak je moguće sjeći nešto više ili manje suglasno prirodi toga što siječemo. U nekoj taoističkoj priči (Čuang Ce, valjda, ako nisam pomiješao…) taoistički majstor je kuhar (ili mesar, ne sjećam se točno). Njegova je vještina sjeći životinjsko meso tako da to bude posve u skladu s urođenim, prirodnim linijama tog mesa. To ”djelovanje u skladu s prirodom” je njegovo taoističko umijeće. Slično je i s drugim vještinama; ja sam jednom pisao o rezidbi maslina. Ima tu neke arbitrarnosti, ali ona nije posvemašnja. Valja slijediti prirodne samonikle linije, biti u skladu sa prirodom te stvari, da bi djelovanje bilo uspješno.

U svakom slučaju, neko djelovanje može biti više ili manje u skladu s prirodom.

”Zar govoriti nije također neko djelovanje? … Da li će se onaj koji govori ispravno izraziti ako govori kako mu se svidi? Ili ako bude govorio kako to prirodno pristaje stvarima da se izražavaj i budu izražene riječju?”

Kao što neku (prirodno izniklu) stvar možemo rezati jako puno načina, ali od tih načina neki su primjereniji samoj toj stvari, a neki manje, isto je, kaže Sokrat, i s govorom. I on može biti nekoj stvari primjereniji, ili manje primjeren.