Dumézil tvrdi da je značajka većine, ako ne svih, ranih indoeuropskih društava, barem u njihovim najranijim razdobljima, jedna hijerarhijski uređena tročlana društvena organizacija čiji je svaki sloj bio u mitovima i epovima predstavljen po jednim njemu prikladnim skupom bogova i heroja. Ti društveni slojevi, koji su uključivali, redom prvenstva, svećenički sloj, ratnički sloj i stočarski-uzgajivački […]
za Franju Tušeka（杜鹏飞） Filosofsko pitanje „što je to filosofija“ ima, kao i mnoga druga filosofska pitanja, mnoštvo međusobno nesuglasnih odgovora. Za potrebe ovoga teksta sve ne-povijesne definicije stavljam u istu skupinu: kod njih se određuju stanovite značajke nužne da bismo nešto smatrali filosofijom. Prema takvim bi definicijama u bilo kojoj ljudskoj kulturi – npr. u […]
Uz najave mogućeg rata između onoga što se još uvijek naziva “Zapad” i jednog drevnog naroda: podsjećanje na pradavne i duboke duhovne veze.
Nasuprot Heideggeru koji zapadnjačku znanost bezuvjetno povezuje s tehnikom, Mislav Ježić navodi suprotne (i klasične) primjere: grčku znanost u doba otprilike nakon Platona i srednjeeuropska sveučilišta u doba otprilike nakon Goethea, kad je svrha znanosti (bila) izričito odvojena od “korisnosti”. No, osim tih primjera daje i izvan-europske primjere – klasične kulture Indije i Kine. Budući da ona dva europska razdoblja ionako ovdje dovoljno često (barem se nadam) dolaze do riječi, ovaj put ulomci koji se odnose shvaćanje znanosti (?) u kulturnim kontekstima Indije i Kine.
Originally posted on između:
Kad zaršiš svoje delo (ma kako veliko) Povuci se. Ovi stihovi koji su uzeti iz knjige ,,Tao Te Ćing”, pripisuju se mudracu koga su zvali Lao Ce (老子). Prema predanju, poslednji koji je video starog Lao Cea je načelnik pogranične karaule i od njega je na poklon dobio knjigu ,,O putu ka…
S obzirom na pitanja o usmenoj predaji zainteresirala me jedna anegdota (?) iz Uvoda u Dalaj Lamin komentar Kamalashilinih Stupnjeva meditacije. Naime, tu imamo na djelu jednu živu predaju, u kulturi koja odavno ima razvijeno i pismo i stručne pojmove (buddhističke). Ipak, Dalaj Lami niti ne pada na pamet naprosto uzeti knjigu s jednim klasičnim tekstom, i čitati. Bez nekoga tko mu može usmeno predati taj tekst, i to nekoga tko ga je i sam primio usmenim putem, pisani tekst bio mu je irelevantan. Pritom pisani tekst nije odbačen zbog npr. nekih praznovjernih razloga, nego se prihvaća, ali isključivo kao podsjetnik. Pravi susret s tekstom jest usmeni razgovor s nekim tko ga je i sam primio na isti takav način, uz pretpostavku da ta ”loza” predaje vodi sve do samoga autora teksta.
Carl Sagan je 1986. pisao o tada aktualnom neuroznanstvenom modelu “trojednog mozga” kojega je usporedio manje s Freudovim trostrukim modelom psihe a više s Platonovim mitskim opisom duše iz Fedra. Model trojednog mozga slijedi iz studija komparativne neuroanatomije i ponašanja. Ali iskrena introspekcija nije nepoznata u ljudskoj vrsti, pa bismo, ako je taj model ispravan, […]
Izgleda da os povijesti leži oko godine 500. prije Krista, u duhovnom procesu koji se dogodio između 800. i 200. [god. pr. Kr.]. Tu leži najdublji rez povijesti. Nastao je čovjek s kakvim živimo do danas. To razdoblje se kratko naziva „osovinskim razdobljem“. U tome su razdoblju sabrane iznimnosti: – u Kini su živjeli Kung-ce […]
Biolog, povjesničar znanosti i proučavatelj kineske kulture John Needham postavlja pitanje: zašto se moderna znanost razvila na Zapadu, a ne na primjer u Kini (koja je u to doba bila tehnološki naprednija od Zapada)? Čini se da to slijedi iz zapadnjačkog pojma Boga kao ne samo stvoritelja nego i zakonodavca.
Žižek tvrdi da zaključak ”mistik” => ”svetac” ne stoji, i za to ima dva primjera.
Jedan je iz Huxleyeve knjige Grey Emminence , o katoličkom redovniku zvanom Père Joseph. Taj je imao neki dvostrani život. S jedne strane je bio politički savjetnik u groznim spletkama onodobne europske politike, spletkama koje su značile tisuće i tisuće mrtvih zbog pokreta perom – neka vrsta ondašnjeg Dicka Cheneya. S druge strane je bio mistik: razmjenjivao je poetska pisma s svećenicima i redonicama. I po svemu sudeći – barem tako kažu Huxley i Žižek – nema načina da bilo koji čitatelj tih pisama zaključi da se radi o nekom lažnom mistiku. To je vrhunska mistička literatura, na razini najvećih kršćanskih mistika poput Eckharta, ”Cloud of Unknowing” ili sv. Tereze.
Dakle, poanta bi bila da je on doista bio mistik, ali ga to nije učinilo boljim (sućutnijim) čovjekom. Huxley je iz tog slučaja izveo zaključak da je pogreška u kršćanskom usmjerenju na patnju, i da je zbog toga kršćanska mistika nesavršenija od npr. buddhističke.
No, Žižekov argument protiv toga počiva na drugoj knjizi, koju ovdje uvelike navodi, a to je Zen at War. Tu on nalazi drugu potvrdu svoje teze da se u takvim neskladima unutar jednog te istog čovjeka – naime, između sućuti i ljubavi mistike s jedne strane, te zloćudnog političkog djelovanja – ne radi o nekim ”lažnim majstorima” koji zapravo nisu mistici. Žižek kaže ”to je autentično, ti ljudi su doista mistici”. Njegova je teza, dakle, da mistično iskustvo ne dovodi do istine u ljudskim stvarima, do dobra u međuljudskom djelovanju – da te dvije stvari međusobno nemaju veze.
nagovor na filosofiju 