sjeći riječima? (ulomci Platona, I. Mikecina, B. Berčića i Čuang Cea)

Stvari imaju neku bit – tovar nije konj, koliko god ga mi pokušavali u našoj mašti ”vući gore-dolje” kao da je konj, ili ga nazivali riječju ”konj”. Carevo novo ruho nije nikakvo ruho, koliko god netko htio da jest.

Ako stvari imaju neku neproizvoljnu bit, tad postoji pristup toj stvari, neko naše djelovanje, koje je ”suglasno njenoj prirodi”, a onda valjda i ono drugo, koje nije suglasno, nego je ”kako se nama prohtije”.

Sokratov primjer je ”sječa neke stvari”:
”Ako hoćemo sjeći svaku stvar onako kako to odgovara naravi čina sječi i biti sječen, i onime što tome činu odgovara, nećemo li sjeći i uspjeti stvar izvesti vrlo dobro? Radimo li protiv prirode, nećemo li promašiti cilj i izvesti ama baš ništa?”

Ovdje možda Sokrat pretjeruje kad postavlja tako binarno ovu opreku ”izvesti vrlo dobro” naspram ”izvesti ama baš ništa”. Ipak je moguće sjeći nešto više ili manje suglasno prirodi toga što siječemo. U nekoj taoističkoj priči (Čuang Ce, valjda, ako nisam pomiješao…) taoistički majstor je kuhar (ili mesar, ne sjećam se točno). Njegova je vještina sjeći životinjsko meso tako da to bude posve u skladu s urođenim, prirodnim linijama tog mesa. To ”djelovanje u skladu s prirodom” je njegovo taoističko umijeće. Slično je i s drugim vještinama; ja sam jednom pisao o rezidbi maslina. Ima tu neke arbitrarnosti, ali ona nije posvemašnja. Valja slijediti prirodne samonikle linije, biti u skladu sa prirodom te stvari, da bi djelovanje bilo uspješno.

U svakom slučaju, neko djelovanje može biti više ili manje u skladu s prirodom.

”Zar govoriti nije također neko djelovanje? … Da li će se onaj koji govori ispravno izraziti ako govori kako mu se svidi? Ili ako bude govorio kako to prirodno pristaje stvarima da se izražavaj i budu izražene riječju?”

Kao što neku (prirodno izniklu) stvar možemo rezati jako puno načina, ali od tih načina neki su primjereniji samoj toj stvari, a neki manje, isto je, kaže Sokrat, i s govorom. I on može biti nekoj stvari primjereniji, ili manje primjeren.

bomba kao Buddha? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Bomba dovodi svrhovitost do paradoksa. Svrha bombe je veća sigurnost, no ono što njena upotreba postiže je potpuna anihilacija. (Tekst je pisan tijekom hladnog rata kad je baš svima postalo jasno da bilo kakvo aktiviranje jedne bombe znači totalni rat i uništenje čovječanstva. Danas, na žalost, imamo i tzv. mini nuklearne bombe, pa one gube to svojstvo jasnoće i apsolutnosti – ponekim se manijacima danas čini da mogu upotrijebiti nuklearno oružje za ograničene svrhe, odnosno ne za apsolutnu ”svrhu” totalnog rata.) Dakle, ono čemu nas bomba uči jest kako učvršćivanje zidova između Ja i Drugo, i nastojanje da se osiguramo od Drugog i ovladamo njime paradoksalno vodi u totalnu ugroženost onoga Ja. Time što imam bombu da me zaštiti od drugih sam sebe dovodim u opasnost. Što je ta ”zaštita” moćnija, to je i opasnost po mene veća.
Je li to i Buddhina poruka? Jačanje vlastite volje za moć (npr. u vidu misli o tome da sam svemoćan) dovodi ne samo do patnje drugih (za što me u svome umišljenom sebeveličanju može i ne biti briga), nego neizbježno dovodi i do vlastite patnje.
Bomba i Buddha jednako ukazuju na neizbježnost tog sklopa.

tṛšṇā (žudnja)? (ulomak iz D. T. Suzuki, Mysticism: Christian and Buddhist)

Prema Suzukiju su ”stariji buddhisti” shvaćali žudnju kao ono što nas zarobljava i stoga vježbali usmrćivanje žudnje – sličan se stav može pronaći u Platonovom Fedonu i njegovom tamošnjem opisu filosofije kao ”vježbanja umiranja” (također je i u ranom buddhizmu meditacija o vlastitoj smrti polazna točka). Taj stav o ”tijelu kao tamnici” se onda uobičajeno shvaća kao općevažeći za Platona i čitavo njegovo djelo. Također, s takvim stavom ide i zloglasna ”odvojenost” dvaju svijetova, ili, u buddhizmu, suprotnost samsare i nirvane (što otprilike znači ”svijeta žudnje” i ”utrnuća žudnje”).
S druge strane, Suzuki naglašava da je i sama želja za okončanjem žudnje ništa drugo nego opet žudnja. Stoga je žudnja neizbježna. No obrtanje te žudnje, te energije svijesti, sa objekata svijesti na samu njenu intencionalnost, ili Platonovim riječima, obrtanje erosa sa njegovih objekata na njegov praizvor, čini se da vodi ka nekom znanju koje nije znanje ovih ili onih objekata, nego ”božansko zrenje” ili ”transcendentalno znanje”. To je ujedno i znanje o ne-odvojenosti ”dvaju svjetova” ili ”samsare i nirvane” – i čini se da Platonov Symposion ”cilja na jedinstvenost i cjelinu svega, na zasnivanje svega što biva na jednome zajedničkom korijenu i izvoru, na erosu samom”, na sličan način na koji tradicija ”kasnijih buddhista” (odnosno mahayana tradicija), koju zastupa Suzuki, odbija izdvojiti nirvanu iz samsare. Takvo znanje, čini se također, za posljedicu ima i ono što buddhisti nazivaju mahakaruna, velika sućut, a mi, obično, univerzalna ljubav.