bomba kao Buddha? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Bomba dovodi svrhovitost do paradoksa. Svrha bombe je veća sigurnost, no ono što njena upotreba postiže je potpuna anihilacija. (Tekst je pisan tijekom hladnog rata kad je baš svima postalo jasno da bilo kakvo aktiviranje jedne bombe znači totalni rat i uništenje čovječanstva. Danas, na žalost, imamo i tzv. mini nuklearne bombe, pa one gube to svojstvo jasnoće i apsolutnosti – ponekim se manijacima danas čini da mogu upotrijebiti nuklearno oružje za ograničene svrhe, odnosno ne za apsolutnu ”svrhu” totalnog rata.) Dakle, ono čemu nas bomba uči jest kako učvršćivanje zidova između Ja i Drugo, i nastojanje da se osiguramo od Drugog i ovladamo njime paradoksalno vodi u totalnu ugroženost onoga Ja. Time što imam bombu da me zaštiti od drugih sam sebe dovodim u opasnost. Što je ta ”zaštita” moćnija, to je i opasnost po mene veća.
Je li to i Buddhina poruka? Jačanje vlastite volje za moć (npr. u vidu misli o tome da sam svemoćan) dovodi ne samo do patnje drugih (za što me u svome umišljenom sebeveličanju može i ne biti briga), nego neizbježno dovodi i do vlastite patnje.
Bomba i Buddha jednako ukazuju na neizbježnost tog sklopa.

tṛšṇā (žudnja)? (ulomak iz D. T. Suzuki, Mysticism: Christian and Buddhist)

Prema Suzukiju su ”stariji buddhisti” shvaćali žudnju kao ono što nas zarobljava i stoga vježbali usmrćivanje žudnje – sličan se stav može pronaći u Platonovom Fedonu i njegovom tamošnjem opisu filosofije kao ”vježbanja umiranja” (također je i u ranom buddhizmu meditacija o vlastitoj smrti polazna točka). Taj stav o ”tijelu kao tamnici” se onda uobičajeno shvaća kao općevažeći za Platona i čitavo njegovo djelo. Također, s takvim stavom ide i zloglasna ”odvojenost” dvaju svijetova, ili, u buddhizmu, suprotnost samsare i nirvane (što otprilike znači ”svijeta žudnje” i ”utrnuća žudnje”).
S druge strane, Suzuki naglašava da je i sama želja za okončanjem žudnje ništa drugo nego opet žudnja. Stoga je žudnja neizbježna. No obrtanje te žudnje, te energije svijesti, sa objekata svijesti na samu njenu intencionalnost, ili Platonovim riječima, obrtanje erosa sa njegovih objekata na njegov praizvor, čini se da vodi ka nekom znanju koje nije znanje ovih ili onih objekata, nego ”božansko zrenje” ili ”transcendentalno znanje”. To je ujedno i znanje o ne-odvojenosti ”dvaju svjetova” ili ”samsare i nirvane” – i čini se da Platonov Symposion ”cilja na jedinstvenost i cjelinu svega, na zasnivanje svega što biva na jednome zajedničkom korijenu i izvoru, na erosu samom”, na sličan način na koji tradicija ”kasnijih buddhista” (odnosno mahayana tradicija), koju zastupa Suzuki, odbija izdvojiti nirvanu iz samsare. Takvo znanje, čini se također, za posljedicu ima i ono što buddhisti nazivaju mahakaruna, velika sućut, a mi, obično, univerzalna ljubav.

satyagraha: nenasilje (ulomak iz M. Gandhi, Mlada Indija)

Satyagraha znači doslovno “čvrsto se držati istine” pa prema tome označava snagu istine. Istina je duša ili duh. Zato je shvaćamo kao duhovnu snagu. Ona isključuje primjenu nasilja jer čovjek nije sposoban da spozna apsolutnu istinu, pa zato nema ni pravo da kažnjava… Pasivni otpor upotrebljava se u jednostavnom engleskom smislu, a uključuje isto tako […]