Odgovor na pitanje ”što?” nužno je pojmovan. Ako od nečega apstrahiramo ono što to jest, preostaje li išta? Kako god krenuli odgovarati na pitanje ”što to preostaje”, uvijek je to neko ”što”, dakle pojam. Apstrahiramo li od svih pojmova, ne preostaje više nikakvo što. Zar onda preostaje ni-šta?
U filosofskoj tradiciji razlikuje se ”što jest” neko biće (njegova essentia), i ”da jest” to biće (njegova existentia). Čak i ako pojmimo svako ”što” (opći pojam) svakog osjetilnog bića, i time napučimo ”Svijet3” (vidi ovdje), ipak neki ne-pojmovni ”nedjeljivi ostatak” i dalje stoji-izvan (ex-sisto i ek-stasis: obje riječi znače ”iz-stoj”). Ipak, totalitarna narav uma ne predaje se lako. Pokušaje (i neuspjehe) da se takvu forme lišenu egzistenciju ipak nekako pojmi Lacan je nazvao ono Realno. Mišljenju koje traži svoju totalnost u nihil admirari, koje bježi od takvog pred-pojmovnog ekstatičnog čuđenja, te se pukotine i aporije pojavljuju kao nešto strano, strašno – ono Drugo.