[Jacques Lacan je svoja tri “registra” ili “reda” – Imaginarno, Realno, Simboličko – prikazivao jednom zanimljivom matematičkom strukturom nazvanom Boromejski prstenovi. Evo najprije njihova opisa iz čitanog rječnika lakanovskih pojmova bivšega lakanovca Dylana Evansa, a potom i opisa njihovih odnosa kako ih prikazuje ta matematička struktura.] Imaginarno … [M]ada uvijek zadržava konotaciju privida i zavođenja, ono imaginarno […]
Prema Freudu … Super-ego je etička instanca psihičkog aparata … sačinjena od interioriziranih društveno-kolektivnih normi, zakona, uvriježenih običaja i zabrana, zadužena za intersubjektivnu koordinaciju djelovanja… Super-ego je onaj dio psihe koji funkcionira kao unutrašnji glas savjesti, cenzure i samodiscipline. … Internalizacijom roditeljskog autoriteta nastaje Super-ego, i to kao jedan mehanizam identifikacije. Time je, prema Freudovom […]
Odgovor na pitanje ”što?” nužno je pojmovan. Ako od nečega apstrahiramo ono što to jest, preostaje li išta? Kako god krenuli odgovarati na pitanje ”što to preostaje”, uvijek je to neko ”što”, dakle pojam. Apstrahiramo li od svih pojmova, ne preostaje više nikakvo što. Zar onda preostaje ni-šta?
U filosofskoj tradiciji razlikuje se ”što jest” neko biće (njegova essentia), i ”da jest” to biće (njegova existentia). Čak i ako pojmimo svako ”što” (opći pojam) svakog osjetilnog bića, i time napučimo ”Svijet3” (vidi ovdje), ipak neki ne-pojmovni ”nedjeljivi ostatak” i dalje stoji-izvan (ex-sisto i ek-stasis: obje riječi znače ”iz-stoj”). Ipak, totalitarna narav uma ne predaje se lako. Pokušaje (i neuspjehe) da se takvu forme lišenu egzistenciju ipak nekako pojmi Lacan je nazvao ono Realno. Mišljenju koje traži svoju totalnost u nihil admirari, koje bježi od takvog pred-pojmovnog ekstatičnog čuđenja, te se pukotine i aporije pojavljuju kao nešto strano, strašno – ono Drugo.
Žestinom i isključivošću misle na sebe kao što ljudi još nikad nisu mislili na sebe, grade i sade za svoj dan, a lov na sreću nikad neće biti veći nego onda kad se ona mora ugrabiti između danas i sutra jer će se prekosutra možda sasvim okončati svako vrijeme lova. Živimo razdoblje atoma, atomističkog kaosa. […]
Nakon prošlog stoljeća čini se nemogućim govoriti o erosu bez Freuda. Njegov pojam erosa razvio se iz pojma libida, koji je (u skladu s Freudovim “prirodoznanstvenim” ambicijama) najprije trebao biti kvantitativan. Libido je Freudov pojam mentalnog aspekta seksualne energije koji je u osnovi raznih preobrazbi seksualnog nagona. … [To] je istodobno i “kvantitativan” pojam koji […]
Jedan osobito dojmljiv i prilično slavan opis toga da najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo ono što se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji čini jest Heideggerova analiza das Man. Radi se o neodređenoj zamjenici koja se prevodi na hrvatski sa ”se”. Važno je napomenuti da to neodređeno ”se” (man) nema veze sa ”sebe” (selbst). […]
Lacan koristi Aristotelove pojmove automaton i tyhe da bi predočio razlikovanje između ”simboličkog” i ”Realnog”. Automaton shvaća kao ”automatsko funkcioniranje označiteljskog lanca”, jezičnu ”kombinatoriku koja samu sebe odmata” i prekriva svo naše iskustvo već unaprijed ga svodeći u objašnjive uzročno-posljedične kategorije. Tyhe je, pak, ”nešto što prekida glatko funkcioniranje tog automatizma”. Tyhe je slučajnost koja izgleda kao da je netko režirao scenu, mada je sve potpuno slučajno, bilo kakva uzročnost isključena. To sugerira da je na djelu neka ”druga scena”, scena nagona, koja izmiče našim kategorijama uzročnosti i vremenskog poretka.
nagovor na filosofiju 