
Prije dosta godina sam kao “misaonu igru za subotnje popodne” sastavio neku svoju inačicu “najboljeg političkog sustava”. Od tada sam je više puta spomenuo u raznim raspravama, i nekako mi se i dalje čini dobrom, pa je objavljujem i ovdje.
Prije dosta godina sam kao “misaonu igru za subotnje popodne” sastavio neku svoju inačicu “najboljeg političkog sustava”. Od tada sam je više puta spomenuo u raznim raspravama, i nekako mi se i dalje čini dobrom, pa je objavljujem i ovdje.
Ako Galilei nije mogao pokusom doći do (ispravnog) zaključka da će tijela različitih težina puštena da padaju s jednake visine pasti istodobno (u vakuumu), kako je došao do toga otkrića? Kao dobar platonist: misaonim pokusom. James Robert Brown na tom primjeru razmatra pitanje: što je to misaoni pokus?
– Ne, ne radi se o tome da bismo mi antirealisti konkurirali realisti tako da bismo htjeli dati bolju teoriju o tome što realno postoji. Mi postupamo dosljedno kritički: tek u odnosu na nečiju realističku tezu mi ukazujemo na konvencionalne, relativističke, nominalističke, itd. aspekte toga konkretnog znanja.
– Zar to ne bi trebao biti neki real(istič)ni opis onoga što rade antirealisti? 🙂
Sve stvari koje vidimo i čujemo nekako djeluju na nas. Kada ne bi nikako djelovale, ne bismo ih vidjeli niti čuli. … Problem s platoničkim entitetima jest u tome što bi oni, čak i kada bi postojali, bili potpuno uzročno izolirani od svega ostaloga pa ne bi bilo načina na koji bismo ih mogli spoznati. […]