sokratovska ironija? (ulomci G. Realea, J. Zovka i J. Bruna)

Filosofski tražena ”zrelost” ipak nadilazi ”punoljetnost” kojom postajemo odgovorni građani. Jer filosof poput Sokrata s jedne strane živi u istom moralnom svijetu s drugim građanima te poznaje njegova mjerila i pojmove; s druge strane, međutim, njegova ga je filosofska misao primorala da onkraj njih vidi drugu dimenziju, iz koje ona prva djeluje manje (o)zbiljno. Otud njegova osobita ironija: ono što je rečeno u isti mah i jest i nije ono što je mišljeno: površinsko značenje je mišljeno da bude istinito na jedan način, a lažno na drugi. Smisao dvoznačnosti svega što čini i kaže proizlazi iz te dimenzije koja ga čini ”odraslijim od odraslih”. Zato se nesporazumi koji slijede iz takve dvoznačnosti ne mogu nadići nikakvim terminološkim zahvatima. Ironija izražava beskonačnu napetost između konačne svijesti i beskonačne istine, ona stvara osjećaj nepomirljivoga sukoba između bezuvjetnoga i uvjetovanoga, između nemogućnosti i nužnosti potpunog priopćavanja. Ta napetost ne teži diskvalifikaciji drugoga, već ga želi otvoriti istini. Sokratovo je podučavanje, dakle, ironično u svojoj biti jer nam želi pomoći da pronađemo ono što je tu, uputiti nas ka jednostavnom i trenutnom. Ironija ostaje stil filosofije koja, bez pretenzija ka apsolutnom sustavu mišljenja, insistira na dijaloškom promišljanju u kojem proces promišljanja ostaje otvorenim.

gnothi seauton? (ulomak iz Jean Brun, Sokrat)

Hram u Delfima nosio je na svojem zabatu ispisane razne mudre izreke među kojima je i slavna „Spoznaj samoga sebe“ [gnothi seauton]. Od nje će Sokrat načiniti glavnu misao svoje filozofije. Bez obzira je li Sokrat bio u Delfima, kako tvrdi Diogen Laertije, ili ne, i dalje stoji da je ovaj božanski savjet za Sokrata […]

nepropitani život?

”Život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja” – propitajmo i taj prastari ali trajno važeći Sokratov filosofski motto. Ako najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo što se već toj situaciji čini, tad je golema većina naših života ”nepropitana” (npr. skoro cijelo djetinjstvo). Je li stoga i bezvrijedna?

Odgovor ovisi o poimanju ”života vrijednog življenja”. Liberal naglašava da određeni način života vrijedi ako je racionalno promišljen i slobodno odabran od svjesnog pojedinca. S tog bi gledišta najveći dio naših života bio bezvrijedan. Komunitarist, pak, vidi da vrijednosti između kojih bismo uopće mogli birati ne lebde u vakuumu, nego su ukorijenjene u nama predanim životnim zajednicama iz kojih tek izrastamo u samosvjesne odrasle ljude. Čovjek može živjeti te vrijednosti bez da ih racionalno propita i svjesno odabere, naprosto ih usvojivši odgojem.