sokratovska ironija?

Filosofski tražena ”zrelost” ipak nadilazi ”punoljetnost” kojom postajemo odgovorni građani. Jer filosof poput Sokrata s jedne strane živi u istom moralnom svijetu s drugim građanima te poznaje njegova mjerila i pojmove; s druge strane, međutim, njegova ga je filosofska misao primorala da onkraj njih vidi drugu dimenziju, iz koje ona prva djeluje manje (o)zbiljno. Otud njegova osobita ironija: ono što je rečeno u isti mah i jest i nije ono što je mišljeno: površinsko značenje je mišljeno da bude istinito na jedan način, a lažno na drugi. Smisao dvoznačnosti svega što čini i kaže proizlazi iz te dimenzije koja ga čini ”odraslijim od odraslih”. Zato se nesporazumi koji slijede iz takve dvoznačnosti ne mogu nadići nikakvim terminološkim zahvatima. Ironija izražava beskonačnu napetost između konačne svijesti i beskonačne istine, ona stvara osjećaj nepomirljivoga sukoba između bezuvjetnoga i uvjetovanoga, između nemogućnosti i nužnosti potpunog priopćavanja. Ta napetost ne teži diskvalifikaciji drugoga, već ga želi otvoriti istini. Sokratovo je podučavanje, dakle, ironično u svojoj biti jer nam želi pomoći da pronađemo ono što je tu, uputiti nas ka jednostavnom i trenutnom. Ironija ostaje stil filosofije koja, bez pretenzija ka apsolutnom sustavu mišljenja, insistira na dijaloškom promišljanju u kojem proces promišljanja ostaje otvorenim.

(ne) znati da (ne) znaš?

Sokrat apolonijski poziv na samospoznaju tumači kao insistiranje na vlastitom uvidu i vlastitoj odluci, dok mu je tradicionalni religijski smisao podsjećanje na smrtnost čovjeka spram besmrtnosti boga. S ovog drugog gledišta oslonac na sebe može značiti obijest (hybris) koja zanemaruje uvjetovanost i konačnost čovjeka; s onog prvog gledišta pozivanje na čovjekovu nemoć spram bogova izgleda kao zahtjev za podvrgavanjem, odnosno, odustajanje od vlastite autonomije. Nakon našeg znanstveno-demokratskog prosvjetiteljstva (kao i nakon sofistike) tu autonomiju više od religijskih tradicija ugrožava prevelik oslonac na stručnjake (koji tobože znaju što i kako) – u osobnom životu na psihologe, life-coacheve, gurue,… a u zajedničkom na ”znanost” (npr. ekonomiju) i birokrate. Ali, ljudska konačnost naspram bogova ne znači samo smrtnost, nego i konačnost čovjekova znanja. Zato na pitanje o dobrom životu ne mogu odgovoriti nikakvi eksperti – političari, literati ni tehnolozi – mada ih njihovo ekspertno znanje može navesti da vjeruju suprotno. Pa je od njih mudriji ne-ekspert Sokrat, koji zna da o bitnim stvarima ljudske sudbine nema stručnoga znanja nego sve počiva na vrlo pogrješivim odlukama jednog konačnog bića (naime samoga mene). Takva mudrost istodobno ispunjava oba početna zahtjeva: i ”pobožni” za skromnošću pred veličinom onoga što nadilazi moje moći, kao i samosvjesni za ”potenciranjem individualnosti”.

gnothi seauton?

Ako ”sam čovjek nije, bitak su mu odnijeli Drugi”, čija je ”vladavina neupadljiva” (vidi ovdje), onda je u nastojanju da ne živim život drugih, nego svoj vlastiti, presudno spoznati to vlastito, samoga sebe. Spoznaj samoga sebe, to je nalog koji niti u sebi samom, niti u misli onoga tko je to prvi izgovorio nema značenje […]

nepropitani život?

”Život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja” – propitajmo i taj prastari ali trajno važeći Sokratov filosofski motto. Ako najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo što se već toj situaciji čini, tad je golema većina naših života ”nepropitana” (npr. skoro cijelo djetinjstvo). Je li stoga i bezvrijedna?

Odgovor ovisi o poimanju ”života vrijednog življenja”. Liberal naglašava da određeni način života vrijedi ako je racionalno promišljen i slobodno odabran od svjesnog pojedinca. S tog bi gledišta najveći dio naših života bio bezvrijedan. Komunitarist, pak, vidi da vrijednosti između kojih bismo uopće mogli birati ne lebde u vakuumu, nego su ukorijenjene u nama predanim životnim zajednicama iz kojih tek izrastamo u samosvjesne odrasle ljude. Čovjek može živjeti te vrijednosti bez da ih racionalno propita i svjesno odabere, naprosto ih usvojivši odgojem.