tekst i kontekst: što računala ne mogu? (ulomak iz Hubert Dreyfus, Šta računari ne mogu)

In memoriam Hubert Dreyfus: podsjećanje na klasični susret AI i hermeneutike početkom sedamdesetih. Doduše, AI-evci najprije nisu obraćali pažnju na šašavog kolegu s odsjeka za filosofiju koji ih je uvjeravao da to što rade ne može uspjeti, ali valjda im je u međuvremenu došlo do glave. 🙂

vrijeme, povijest, jezik? (ulomak iz Danilo Pejović, Jezik kao iskustvo svijeta)

Čitam knjigu Danila Pejovića ‘Hermeneutika, znanost i praktična filozofija’ iz 1982. Valjda svi koji filosofiraju imaju to iskustvo, da nešto što sami zaključe naknadno nađu negdje već napisano. Tako sam i ja svoje trostruke ontologije konačno sveo na zamjenice ja, ti i ono, da bih to našao u izvrsnom ogledu ‘Jezik kao iskustvo svijeta’, prvome u navedenoj knjizi.

Odraz te ontološke trostrukosti ja-ti-ono na ”psihološkoj razini” su, ako ispravno razumijem, predočbe-pojmovi-zorovi (opažaji) što onda ustrojava ”tri dimenzije vremena”. No, ta psihološka razina vremenitosti omogućena je ontološkom razinom.

iskaz? (ulomak iz Jean Grondin, Smisao za hermeneutiku)

Nasuprot logici izjave, za koju je rečenica samodovoljna jedinica smisla, hermeneutika podsjeća da se izjava nikada ne može odvojiti od svoga motivacijskog sklopa, tj. od dijaloga u koji je smještena i iz kojega jedino stječe smisao. Iskaz je konačno apstrakcija koju nikada ne susrećemo u životu jezika. Tako Gadamer izaziva: ”Ima li takvih čistih izjavnih rečenica, i kada, i gdje?”

teorija i zbilja? (ulomak iz Srđan Lelas & Tihomir Vukelja, Filozofija znanosti)

Postoji li doista elektron? Ili je on puko zajedničko ime za neke šare na nekim fotografskim pločama i brojeve u nekim jednadžbama? Postoji li doista ”informacija pohranjena u DNA”? Ili je to puko ime za…za što? Postoji li doista elektromagnetni val? Ili je to tek naziv za… itd.

u našem jeziku? (ulomak iz Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera i Damir Barbarić, Filozofijska terminologija)

Jezik se razvija ne samo u razgovoru, nego i u mišljenju. To da su mislioci često posezali za neuobičajenim riječima (od Platona do Hegela, Heideggera, ili Davida Bohma) nije neka ekscentričnost, nego nešto na što ih mišljenje navodi. Ima li dobrih razloga da to čine i naši filosofi?