tekst i kontekst: što računala ne mogu? (ulomak iz Hubert Dreyfus, Šta računari ne mogu)

In memoriam Hubert Dreyfus: podsjećanje na klasični susret AI i hermeneutike početkom sedamdesetih. Doduše, AI-evci najprije nisu obraćali pažnju na šašavog kolegu s odsjeka za filosofiju koji ih je uvjeravao da to što rade ne može uspjeti, ali valjda im je u međuvremenu došlo do glave. 🙂

vrijeme, povijest, jezik? (ulomak iz Danilo Pejović, Jezik kao iskustvo svijeta)

Čitam knjigu Danila Pejovića ‘Hermeneutika, znanost i praktična filozofija’ iz 1982. Valjda svi koji filosofiraju imaju to iskustvo, da nešto što sami zaključe naknadno nađu negdje već napisano. Tako sam i ja svoje trostruke ontologije konačno sveo na zamjenice ja, ti i ono, da bih to našao u izvrsnom ogledu ‘Jezik kao iskustvo svijeta’, prvome u navedenoj knjizi.

Odraz te ontološke trostrukosti ja-ti-ono na ”psihološkoj razini” su, ako ispravno razumijem, predočbe-pojmovi-zorovi (opažaji) što onda ustrojava ”tri dimenzije vremena”. No, ta psihološka razina vremenitosti omogućena je ontološkom razinom.

iskaz? (ulomak iz Jean Grondin, Smisao za hermeneutiku)

Nasuprot logici izjave, za koju je rečenica samodovoljna jedinica smisla, hermeneutika podsjeća da se izjava nikada ne može odvojiti od svoga motivacijskog sklopa, tj. od dijaloga u koji je smještena i iz kojega jedino stječe smisao. Iskaz je konačno apstrakcija koju nikada ne susrećemo u životu jezika. Tako Gadamer izaziva: ”Ima li takvih čistih izjavnih rečenica, i kada, i gdje?”

Kripke: kako imena označuju svoje nosioce? (ulomci A. Ahmeda, N. Miščevića i S. Kripkea)

I Platon u “Kratilu” uviđa to da riječi primamo u sklopu neke jezične predaje, i također razmatra neke atenske ”Hrvoje”, drevne jezične ”zakonodavce, postavljače imena”. No, za razliku od Mišćevića, on pokušava pronaći neku motivaciju kod Hrvoja, naime razlog da je odabrao baš ovo ime za ovu stvar. Tako bismo i mi mogli naslutiti vezu između riječi ”voda” i ”voditi”, pa razumjeti da se ta riječ valjda najprije odnosila na tekućice, koje ”vode”, a ne na stajaćice.

sjeći riječima? (ulomci Platona, I. Mikecina, B. Berčića i Čuang Cea)

Stvari imaju neku bit – tovar nije konj, koliko god ga mi pokušavali u našoj mašti ”vući gore-dolje” kao da je konj, ili ga nazivali riječju ”konj”. Carevo novo ruho nije nikakvo ruho, koliko god netko htio da jest.

Ako stvari imaju neku neproizvoljnu bit, tad postoji pristup toj stvari, neko naše djelovanje, koje je ”suglasno njenoj prirodi”, a onda valjda i ono drugo, koje nije suglasno, nego je ”kako se nama prohtije”.

Sokratov primjer je ”sječa neke stvari”:
”Ako hoćemo sjeći svaku stvar onako kako to odgovara naravi čina sječi i biti sječen, i onime što tome činu odgovara, nećemo li sjeći i uspjeti stvar izvesti vrlo dobro? Radimo li protiv prirode, nećemo li promašiti cilj i izvesti ama baš ništa?”

Ovdje možda Sokrat pretjeruje kad postavlja tako binarno ovu opreku ”izvesti vrlo dobro” naspram ”izvesti ama baš ništa”. Ipak je moguće sjeći nešto više ili manje suglasno prirodi toga što siječemo. U nekoj taoističkoj priči (Čuang Ce, valjda, ako nisam pomiješao…) taoistički majstor je kuhar (ili mesar, ne sjećam se točno). Njegova je vještina sjeći životinjsko meso tako da to bude posve u skladu s urođenim, prirodnim linijama tog mesa. To ”djelovanje u skladu s prirodom” je njegovo taoističko umijeće. Slično je i s drugim vještinama; ja sam jednom pisao o rezidbi maslina. Ima tu neke arbitrarnosti, ali ona nije posvemašnja. Valja slijediti prirodne samonikle linije, biti u skladu sa prirodom te stvari, da bi djelovanje bilo uspješno.

U svakom slučaju, neko djelovanje može biti više ili manje u skladu s prirodom.

”Zar govoriti nije također neko djelovanje? … Da li će se onaj koji govori ispravno izraziti ako govori kako mu se svidi? Ili ako bude govorio kako to prirodno pristaje stvarima da se izražavaj i budu izražene riječju?”

Kao što neku (prirodno izniklu) stvar možemo rezati jako puno načina, ali od tih načina neki su primjereniji samoj toj stvari, a neki manje, isto je, kaže Sokrat, i s govorom. I on može biti nekoj stvari primjereniji, ili manje primjeren.