Jedan podsjetnik na zlatno doba blogova i blog Razgovarajmo o krugu.
Arhiva Oznaka: jezik
Na Međunarodni dan materinskog jezika evo ulomka iz jedne meni odavno omiljene knjige.
Obradovao me Filozofski magazin prenijevši članak iz davnog broja Zareza u kojemu sam prvi put čitao nešto od Gadamera. Bila je to ljubav na prvi pogled. 🙂 Evo par ulomaka, uključujući i ovu pričicu koju sam svojedobno prepričao na forumu: http://www.forum.hr/showpost.php?p=1293054&postcount=59
In memoriam Hubert Dreyfus: podsjećanje na klasični susret AI i hermeneutike početkom sedamdesetih. Doduše, AI-evci najprije nisu obraćali pažnju na šašavog kolegu s odsjeka za filosofiju koji ih je uvjeravao da to što rade ne može uspjeti, ali valjda im je u međuvremenu došlo do glave. 🙂
Bez toga da sebe zamislimo u koži drugoga nije moguća nikakva komunikacija, pa onda i nikakva spoznaja. Spoznaja utoliko već ima moment nepristranosti – ono etičko je daljnji razvoj iste te tendencije.
Jedna od temeljnih pogrešaka u etici, tzv. naturalistička pogreška, sastoji se u miješanju dviju vrsta iskaza: onih koji kažu da nešto “jest tako i tako”, i onih koji kažu da nešto “treba biti tako i tako”.
Naturalistička – jer “naturalizam” insistira na činjenicama, na “onome što jest”. No, možemo li ikad pronaći u prirodi činjenicu da nešto “treba biti”, ili “ne treba biti”?
Na primjer: “ne treba mučiti druge ljude.” S tim će se gotovo svatko s pravom složiti, pa ipak to nikako nije činjenica – nigdje u prirodi mi ne možemo pronaći to da ne treba mučiti druge ljude.
(klikni na naslov)
Čitam knjigu Danila Pejovića ‘Hermeneutika, znanost i praktična filozofija’ iz 1982. Valjda svi koji filosofiraju imaju to iskustvo, da nešto što sami zaključe naknadno nađu negdje već napisano. Tako sam i ja svoje trostruke ontologije konačno sveo na zamjenice ja, ti i ono, da bih to našao u izvrsnom ogledu ‘Jezik kao iskustvo svijeta’, prvome u navedenoj knjizi.
Odraz te ontološke trostrukosti ja-ti-ono na ”psihološkoj razini” su, ako ispravno razumijem, predočbe-pojmovi-zorovi (opažaji) što onda ustrojava ”tri dimenzije vremena”. No, ta psihološka razina vremenitosti omogućena je ontološkom razinom.
Foucault interpretira moj omiljeni Platonov pasus, iz Sedmog pisma, a nasuprot tezi o navodnom logocentrizmu platonizma.
Nasuprot logici izjave, za koju je rečenica samodovoljna jedinica smisla, hermeneutika podsjeća da se izjava nikada ne može odvojiti od svoga motivacijskog sklopa, tj. od dijaloga u koji je smještena i iz kojega jedino stječe smisao. Iskaz je konačno apstrakcija koju nikada ne susrećemo u životu jezika. Tako Gadamer izaziva: ”Ima li takvih čistih izjavnih rečenica, i kada, i gdje?”
I Platon u “Kratilu” uviđa to da riječi primamo u sklopu neke jezične predaje, i također razmatra neke atenske ”Hrvoje”, drevne jezične ”zakonodavce, postavljače imena”. No, za razliku od Mišćevića, on pokušava pronaći neku motivaciju kod Hrvoja, naime razlog da je odabrao baš ovo ime za ovu stvar. Tako bismo i mi mogli naslutiti vezu između riječi ”voda” i ”voditi”, pa razumjeti da se ta riječ valjda najprije odnosila na tekućice, koje ”vode”, a ne na stajaćice.
nagovor na filosofiju 