teorija i zbilja? (ulomak iz Srđan Lelas & Tihomir Vukelja, Filozofija znanosti)

Postoji li doista elektron? Ili je on puko zajedničko ime za neke šare na nekim fotografskim pločama i brojeve u nekim jednadžbama? Postoji li doista ”informacija pohranjena u DNA”? Ili je to puko ime za…za što? Postoji li doista elektromagnetni val? Ili je to tek naziv za… itd.

u našem jeziku? (ulomak iz Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera i Damir Barbarić, Filozofijska terminologija)

Jezik se razvija ne samo u razgovoru, nego i u mišljenju. To da su mislioci često posezali za neuobičajenim riječima (od Platona do Hegela, Heideggera, ili Davida Bohma) nije neka ekscentričnost, nego nešto na što ih mišljenje navodi. Ima li dobrih razloga da to čine i naši filosofi?

obični jezik kao osnova?

Nijedna znanost ne može biti temeljna, jer se svaka temelji na razumijevanju koje se odvija u svakodnevnom pred-znanstvenom jeziku i postupanju. Kada nešto razumijemo? Kad to znamo reći svojim riječima – tu lekciju iz osnovne škole vrijedi trajno zapamtiti.

igre? jezične igre? obiteljske sličnosti? (ulomak iz Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja)

65. … Jer moglo bi mi se prigovoriti: “Ti sebi stvar olakšavaš! Govoriš o svim mogućim jezičnim igrama, ali nigdje nisi rekao što je ono bitno jezične igre, pa dakle i jezika. Što je svim ovim procesima zajedničko, te ih čini jezikom ili dijelovima jezika. …” I to je istina. – Umjesto da navedem nešto […]

jest i treba? (ulomak iz David Hume, Rasprava o ljudskoj prirodi)

Jedna od temeljnih pogrešaka u etici, tzv. naturalistička pogreška, sastoji se u miješanju dviju vrsta iskaza: onih koji kažu da nešto “jest tako i tako”, i onih koji kažu da nešto “treba biti tako i tako”.
Naturalistička – jer “naturalizam” insistira na činjenicama, na “onome što jest”. No, možemo li ikad pronaći u prirodi činjenicu da nešto “treba biti”, ili “ne treba biti”?
Na primjer: “ne treba mučiti druge ljude.” S tim će se gotovo svatko s pravom složiti, pa ipak to nikako nije činjenica – nigdje u prirodi mi ne možemo pronaći to da ne treba mučiti druge ljude.

(klikni na naslov)

Quineov holizam? (ulomak iz John Dancy, Uvod u suvremenu epistemologiju)

Quine polazi od zanimljive pojave iz svijeta znanosti: različite teorije mogu imati iste opažajne posljedice. Kad se teorija ne podudara s iskustvom uvijek ima više mjesta na kojima je moguće promijeniti teoriju. Nije tako da je jasno iz iskustva (recimo pokusa) da baš na ovom mjestu teoriju moramo promijeniti.

Na primjer: kad sam ja išao u srednju školu učilo se da pri povećanju brzine, tako da se ta brzina približava brzini svjetlosti, masa tijela raste. Utoliko neka stalna sila ne može u bilo koliko vremena dovesti do proizvoljno velike brzine tijela (naime veće od brzine svjetlosti), što bi po Newtonu mogla. Danas se odustalo od takvog formuliranja teorije, i prihvaća se da je masa konstanta neovisna o brzini tijela, samo se promijenila definicija količine gibanja. Pa količina gibanja više nije linearno proporcionalna s brzinom.

Uglavnom, nije stvar u tome da su nekakvi novi pokusi nešto promijenili. Svi pokusi su isti, samo su se fizičari dogovorili o drugačijoj teoriji na osnovu istih pokusa. Teorija se mogla promijeniti ili tako da se u odnosu na Newtona promijeni definicija mase, ili tako da se promijeni definicija količine gibanja (ili možda i na neki treći način). Obje su mogućnosti potpuno su suglasne s eksperimentom.

To je ključno: teorija ne slijedi jednoznačno iz ‘činjenica’, jer moguće je tu teoriju formulirati na različite načine koji svi odgovaraju iskustvu. Zapravo niti ne sudimo iskustveno nikad o pojedinačnim rečenicama, već o skupinama rečenica, dijelovima teorije ili čitavim teorijama. Ne postoje dakle nesporne činjenice (formulirane kao iskazi) i teorije sazdane na njima, nego se istinitost svakog iskaza može procijeniti samo unutar neke teorije. Quine kaže:

“Bilo koji iskaz moze biti smatran istinitim u svim okolnostima, ako izvršimo dovoljno drastična podešavanja drugdje u sistemu.”

(klikni na naslov)