Kripke: kako imena označuju svoje nosioce? (ulomci A. Ahmeda, N. Miščevića i S. Kripkea)

I Platon u “Kratilu” uviđa to da riječi primamo u sklopu neke jezične predaje, i također razmatra neke atenske ”Hrvoje”, drevne jezične ”zakonodavce, postavljače imena”. No, za razliku od Mišćevića, on pokušava pronaći neku motivaciju kod Hrvoja, naime razlog da je odabrao baš ovo ime za ovu stvar. Tako bismo i mi mogli naslutiti vezu između riječi ”voda” i ”voditi”, pa razumjeti da se ta riječ valjda najprije odnosila na tekućice, koje ”vode”, a ne na stajaćice.

sjeći riječima? (ulomci Platona, I. Mikecina, B. Berčića i Čuang Cea)

Stvari imaju neku bit – tovar nije konj, koliko god ga mi pokušavali u našoj mašti ”vući gore-dolje” kao da je konj, ili ga nazivali riječju ”konj”. Carevo novo ruho nije nikakvo ruho, koliko god netko htio da jest.

Ako stvari imaju neku neproizvoljnu bit, tad postoji pristup toj stvari, neko naše djelovanje, koje je ”suglasno njenoj prirodi”, a onda valjda i ono drugo, koje nije suglasno, nego je ”kako se nama prohtije”.

Sokratov primjer je ”sječa neke stvari”:
”Ako hoćemo sjeći svaku stvar onako kako to odgovara naravi čina sječi i biti sječen, i onime što tome činu odgovara, nećemo li sjeći i uspjeti stvar izvesti vrlo dobro? Radimo li protiv prirode, nećemo li promašiti cilj i izvesti ama baš ništa?”

Ovdje možda Sokrat pretjeruje kad postavlja tako binarno ovu opreku ”izvesti vrlo dobro” naspram ”izvesti ama baš ništa”. Ipak je moguće sjeći nešto više ili manje suglasno prirodi toga što siječemo. U nekoj taoističkoj priči (Čuang Ce, valjda, ako nisam pomiješao…) taoistički majstor je kuhar (ili mesar, ne sjećam se točno). Njegova je vještina sjeći životinjsko meso tako da to bude posve u skladu s urođenim, prirodnim linijama tog mesa. To ”djelovanje u skladu s prirodom” je njegovo taoističko umijeće. Slično je i s drugim vještinama; ja sam jednom pisao o rezidbi maslina. Ima tu neke arbitrarnosti, ali ona nije posvemašnja. Valja slijediti prirodne samonikle linije, biti u skladu sa prirodom te stvari, da bi djelovanje bilo uspješno.

U svakom slučaju, neko djelovanje može biti više ili manje u skladu s prirodom.

”Zar govoriti nije također neko djelovanje? … Da li će se onaj koji govori ispravno izraziti ako govori kako mu se svidi? Ili ako bude govorio kako to prirodno pristaje stvarima da se izražavaj i budu izražene riječju?”

Kao što neku (prirodno izniklu) stvar možemo rezati jako puno načina, ali od tih načina neki su primjereniji samoj toj stvari, a neki manje, isto je, kaže Sokrat, i s govorom. I on može biti nekoj stvari primjereniji, ili manje primjeren.

teorija i zbilja? (ulomak iz Srđan Lelas & Tihomir Vukelja, Filozofija znanosti)

Postoji li doista elektron? Ili je on puko zajedničko ime za neke šare na nekim fotografskim pločama i brojeve u nekim jednadžbama? Postoji li doista ”informacija pohranjena u DNA”? Ili je to puko ime za…za što? Postoji li doista elektromagnetni val? Ili je to tek naziv za… itd.

u našem jeziku? (ulomak iz Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera i Damir Barbarić, Filozofijska terminologija)

Jezik se razvija ne samo u razgovoru, nego i u mišljenju. To da su mislioci često posezali za neuobičajenim riječima (od Platona do Hegela, Heideggera, ili Davida Bohma) nije neka ekscentričnost, nego nešto na što ih mišljenje navodi. Ima li dobrih razloga da to čine i naši filosofi?

obični jezik kao osnova?

Nijedna znanost ne može biti temeljna, jer se svaka temelji na razumijevanju koje se odvija u svakodnevnom pred-znanstvenom jeziku i postupanju. Kada nešto razumijemo? Kad to znamo reći svojim riječima – tu lekciju iz osnovne škole vrijedi trajno zapamtiti.

igre? jezične igre? obiteljske sličnosti? (ulomak iz Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja)

65. … Jer moglo bi mi se prigovoriti: “Ti sebi stvar olakšavaš! Govoriš o svim mogućim jezičnim igrama, ali nigdje nisi rekao što je ono bitno jezične igre, pa dakle i jezika. Što je svim ovim procesima zajedničko, te ih čini jezikom ili dijelovima jezika. …” I to je istina. – Umjesto da navedem nešto […]

jest i treba? (ulomak iz David Hume, Rasprava o ljudskoj prirodi)

Jedna od temeljnih pogrešaka u etici, tzv. naturalistička pogreška, sastoji se u miješanju dviju vrsta iskaza: onih koji kažu da nešto “jest tako i tako”, i onih koji kažu da nešto “treba biti tako i tako”.
Naturalistička – jer “naturalizam” insistira na činjenicama, na “onome što jest”. No, možemo li ikad pronaći u prirodi činjenicu da nešto “treba biti”, ili “ne treba biti”?
Na primjer: “ne treba mučiti druge ljude.” S tim će se gotovo svatko s pravom složiti, pa ipak to nikako nije činjenica – nigdje u prirodi mi ne možemo pronaći to da ne treba mučiti druge ljude.

(klikni na naslov)