Mario Sremec gostuje na Nagovoru na filosofiju svojim tekstom napisanim uz američko izdanje stripa Zagor, a koji je ovdje prvi put objavljen na hrvatskom jeziku.
Arhiva Oznaka: Karl Jaspers
Izgleda da os povijesti leži oko godine 500. prije Krista, u duhovnom procesu koji se dogodio između 800. i 200. [god. pr. Kr.]. Tu leži najdublji rez povijesti. Nastao je čovjek s kakvim živimo do danas. To razdoblje se kratko naziva „osovinskim razdobljem“. U tome su razdoblju sabrane iznimnosti: – u Kini su živjeli Kung-ce […]
Ako je ljudsko stanje bitno takvo da sve ono što ”gradimo” (poput ”piramide”) na naizgled čvrstom, pouzdanom i konačnom ”tlu” zapravo počiva na tekućem, bezdanom i beskonačnom ”moru”, tada bismo očekivali da se srodna metaforika pojavila puno prije Hegelovih ili Nietzscheovih navoda iz prošlog zapisa. Doista, već u onome što se u historiji filosofije obično smatra […]
”Život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja” – propitajmo i taj prastari ali trajno važeći Sokratov filosofski motto. Ako najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo što se već toj situaciji čini, tad je golema većina naših života ”nepropitana” (npr. skoro cijelo djetinjstvo). Je li stoga i bezvrijedna?
Odgovor ovisi o poimanju ”života vrijednog življenja”. Liberal naglašava da određeni način života vrijedi ako je racionalno promišljen i slobodno odabran od svjesnog pojedinca. S tog bi gledišta najveći dio naših života bio bezvrijedan. Komunitarist, pak, vidi da vrijednosti između kojih bismo uopće mogli birati ne lebde u vakuumu, nego su ukorijenjene u nama predanim životnim zajednicama iz kojih tek izrastamo u samosvjesne odrasle ljude. Čovjek može živjeti te vrijednosti bez da ih racionalno propita i svjesno odabere, naprosto ih usvojivši odgojem.
Određenje zadaće filosofije kao ponovnog uspostavljanja cjelovitosti pretpostavlja jedno izgubljeno izvorno stanje te svojevrstan ”pad” koji zahtjeva filosofsko iscjeljivanje. U pripovijesti o iskonu filosofije Grci početno življahu u malim organskim zajednicama prema drevnim tradicijama, vođeni mudracima (sofos) ukorijenjenima u božanskome ali i djelatnima u zajednici, i to istodobno kao politički vođe, kao nadahnuti umjetnici, te znalci prirode i psihe (tzv. ”sedam mudraca”). Negdje oko 600. godine pr. Kr. raspade se to organsko jedinstvo, pa posljednji od iskonskih filosofuos andras poput Heraklita i Parmenida doduše i dalje govorahu pouzdano, iz bliskosti s onim samim mudrim (sofon), ali u suprotstavljenosti spram svojih sugrađana kojima nestade sluha za takav govor.
Taj su manjak sluha htjeli nadoknaditi mnogobrojni novi učitelji mudrosti (sofistes) čija mudrovanja ne izniču iz nekog više-nego-ljudskog ”mudrog samog” (čega vjerojatno uopće nema), niti nasljeđuju drevne predaje (koje smatraju ne-obvezujućim konvencijama), nego iz vještine trženja i sporenja na tržnici.
No takva ras-pravljanja, čak i u ”pobjedi”, ne iscjeljuju, nego dodatno ras-cjeljuju. Filosofija započinje u osvješćenju nedostatnosti sofističke ”mudrosti” da zadovolji žudnju za nedostajućom cjelovitosti. Žudnju za onim što sami nismo Grci nazivahu eros, a umijeće njenog pobuđivanja i usmjeravanja ka najvišim ljudskim mogućnostima ”ljubav spram onoga mudroga”, mudroljublje – filosofia.
[vježba uz …jer niman postole] U pogledu svih znanosti, umjetnosti, vještina i obrta vrijedi uvjerenje da je potreban mnogostruk trud učenja i vježbanja da bi se ovladalo njima. Naprotiv se čini da u pogledu filozofije sada vlada predrasuda da ipak svatko umije neposredno filozofirati i prosuđivati filozofiju, jer mu je za to mjerilo njegov prirodni […]
Zadaća je filozofije da, suočena s ”tvrdim činjenicama”, postavlja dječja pitanja. Poput ovih: zašto se ljudi ne podnose? Što ih primorava da se pripremaju za uzajamno atomiziranje? Filozof je onaj čovjek koji u sebi može odstraniti otvrdla, obikla i cinički verziranog suvremenika, koji će mu s dvije tri rečenice bez daljnjega razjasniti zašto je to […]
U muzici je Konfucije, zajedno sa zakonima ponašanja, video vaspitni faktor prvog reda. Duh zajednice se određuje putem muzike koja se sluša; duh pojedinca nalazi ovde motive koji dovode u red njegov život. Zato mora da potpomaže, odnosno zabranjuje muziku: Treba prihvatiti Šan-muziku sa njenim ritmovima, a zabraniti Džu-muziku, jer joj je zvuk raskalašan. … Onaj ko razume […]
”To što svatko smije naučiti čitati – trajno kvari ne samo pisanje nego i mišljenje” – napisao je Nietzsche prije više od stoljeća. Dok svakako podržavam to da ”svatko smije”, čini mi se kako to da ”svatko mora” doista kvari čitanje. Jer, čitanje je najslobodniji vid razgovora – ne svidi li nam se to što se kazuje, uvijek možemo prestati, bez da nam pri tom bude neugodno i bez da moramo izmišljati izlike ili biti grubi. Obavezno obrazovanje ide protiv bitne slobode čitanja.
Kao da se prisiljeni čitači naknadno osvećuju time da – u nekoj verziji stockholmskog sindroma – čitaju i kad ne moraju. Pri tom ostaju zamrznuti u jednom stavu kojeg nažalost olako zamjenjuju za ”vlastito mišljenje”, ”kritičnost” i slično: tekst, naime, doživljavaju kao školskog učitelja kojemu konačno mogu u lice skresati što misle o njemu i njegovom natjeravanju na čitanje.
Čitati nešto što ne poštujemo tek se drugotno ogrešuje o drugog čovjeka koji nam je poklonio svoje misli zapisujući ih – jer, ako ijedan poklon smijemo bezbolno odbiti, onda je to ovaj. Ne samo bezbolno, nego i s pravom, budući da ovaj poklon traži nešto zauzvrat – moje vrijeme, koje ga jedino može oživjeti. Stoga bi čitanje nečega što ne poštujem prvenstveno značilo manjak poštovanja spram sebe i svoje slobode odabira.
U nekoj anketi lokalnih novina za ”čovjeka godine” izabran je neki sportaš. Izjava slavodobitnika: ”Asti srca irudova, pa ne mogu virovat!” Možda se iz toga koje ljude vidi kao uzorne može iščitati karakter (a onda i sudbina) neke ljudske zajednice. Koga (ne samo mi Dalmatinci) danas postavljamo za paradigme čovještva? Jer, pogledamo li tko doista na dobar način utječe na zajednicu ljudi iz koje je potekao, tada se čini da bi od tog odličnog udarača loptice prije došao u obzir neki odlični izumitelj, odlični arhitekt, odlični politički vođa, odlični poduzetnik, odlični umjetnik, odlični svećenik, odlični roditelj, odlični pekar, odlični smetlar, odlični učitelj,… Kakvo dobro nosi zajednici to da je neki ”naš” udarač lopte pobijedio nekog ”tuđeg” udarača lopte?
Sagledano pak s druge strane, zašto bi se veličina čovjeka nužno mjerila utilitaristički, iz dobra koje donosi zajednici? Zar nisu Grci u atletama vidjeli naprosto objavu, i to božansku, nečega iznimnoga među ljudima? Nije li jedna takva iznimnost već sama po sebi znak veličine čovjeka? Čini se da i u današnjem sekularnom svijetu sportaš ima slično mjesto – on pokazuje neku moć čovjeka da se svojim vlastitim snagama, upornošću, srčanošću,… izdigne. Ali, izdigne nad čime? Budući da je u takvom svijetu ”čovjek mjera svih stvari”, onda više nema (kao kod Grka) neke druge, božanske mjere kojom bismo mjerili takvo izdizanje. Odnosno, danas se iznimni čovjek može izdići samo nad drugim ljudima. I to se onda slavi u sportašu, to da je on bolji od drugih u bilo čemu. Dok čovjek nema mjeru osim drugog čovjeka, svaka je veličina jednog čovjeka određena isključivo malenošću drugoga.
nagovor na filosofiju 