Platon?

Kad sam prvi put čuo slavni Whiteheadov navod o europskoj filosofiji kao niz marginalija uz Platona zazvučao mi je kao obožavateljsko pretjerivanje (osobito stoga što sam tada bio oduševljeni čitatelj Nietzschea, revnog antiplatonista). Danas se, pak, s time ne mogu ne složiti. Uz ono što je očito u tom iskazu (dakle, uz počast Platonu), valja uočiti još nešto: filosofija je vezana uz knjige (ona je ”niz zapisa na margini”). Te dvije stvari nisu odvojene: filosofija (za nas) započinje Platonom zato što je filosofija danas postala knjiška stvar. Naime, o Platonovim prethodnicima u filosofiranju znamo samo iz zapisa Platona i njegovih učenika. Platon je prvi filosof čiji pisani opus imamo sačuvan u cijelosti, pa utoliko prvi filosof o čijem filosofiranju možemo steći dovoljno jasno znanje. Naravno, to da je filosofija prvenstveno vezana uz knjige nije bila Platonova namjera – on je svoje spise smatrao daleko manje važnima u odnosu na praksu živih dijaloga u Akademiji. Ipak, budući da su antičke škole živog filosofiranja (naime, barem na Zapadu) odavno ugašene, jedini naš dodir s izvorima filosofske tradicije jesu knjige. Stoga Platon stoji na početku.

I to ne kao neki odavno prevladani početak, nego kao stalni uzor filosofiranja (Jaspers, Natorp, Gadamer). Pa i više od toga: kao što i druge tradicije traganja za mudrošću (primjerice buddhizam, taoizam, konfucijanizam) svoje začetnike vide kao uzor čovještva, tako se i začetnik filosofije ukazuje kao ”uzor težnji čovječanskih” (Dvorniković), kao naprosto ”veliki čovjek” (Nietzsche).

filosofija i znanosti?

– Petljajte se u štogod, samo ostavite znanost na miru. Kao što reče fizičar Richard Feynman: ”Filosofija znanosti je otprilike toliko korisna znanstvenicima koliko i ornitologija pticama.”
– Zabavno. Ali nije uopće isključeno da bi ornitologija bila korisna pticama, kad bi je mogle razumjeti. Analogno bi možda filosofija bila od ”koristi” znanstvenicima, da je razumiju.
– A zašto baš znanstvenici ne bi mogli razumjeti filosofiju, ako je ona ”za svakoga”? I koja bi to korist bila?
– Naravno, mogli bi, ali upravo ne kao znanstvenici nego izlazeći izvan znanstvenih okvira, i sagledavajući ih. U tome bi bila ”korist”, da uvide pred-postavke i granice znanstvenog pristupa.
– To bi ih to učinilo boljim znanstvenicima?
– Doduše, ”koristan” znanstvenik može biti i robot (http://www.nature.com/news/1998/040112/full/news040112-9.html#B1) pa u tom smislu ne. Ali, vjerujem da znanost nema smisla izvan cjeline ljudskih nastojanja, koja, naravno, nisu niti trebaju biti prvenstveno a kamo li isključivo znanstvena.

(klikni na naslov)

je li filosofija uopće znanost?

– I što, nakon što su znanosti odbacile njen autoritet kraljice-majke, filosofija se uvrijedila pa više ne želi biti nikakva znanost? Ako nije prva i najviša, neće se igrati s ostalima? 🙂
– Ne. Kao roditeljica pojedinačnih znanosti, filosofija može biti ponosna na samostalnost i postignuća svoje djece, ali ujedno i trajno zabrinuta za smjer njihovoga razvoja, njihovu međusobnu komunikaciju i posljedice njihovoga djelovanja na svijet. Oboje spada u odgovorno roditeljstvo. 😉
– Znanosti redom sebe smatraju punoljetnima, ne trebaju tu brigu. Dakle, plodno razdoblje filosofije je dovršeno osamostaljivanjem znanosti, preostaje joj staračko grintanje nad navodnom neumjerenošću potentnijih potomaka?
– Ne znači da filosofija ne može i dalje rađati, i ne nužno daljnje znanosti.
– A što drugo?
– Znaš da se filosofi petljaju i u politiku, umjetnost, religiju, psihoterapiju, odgoj i sve ostalo. Hoće li, i gdje, u tim svojim avanturama začeti nešto novo, nije unaprijed vidljivo.

(klikni na naslov)

…jer niman postole?

– Kad ti trebaju cipele tražiš postolara, za neku kemikaliju tražiš kemičara. Kada tražiš filozofa?
– A zašto tražiš postolara, kemičara, i koga god?
– Kako zašto, zbog neke koristi.
– Što je to korist?
– Baš filozofiraš. Zna se, ono što vodi boljem životu.
– Zar se ljudi ne prepiru najčešće upravo oko toga što je bolje u životu?
– Filozof će mi reći kako trebam živjeti?
– Sam ćeš sebi reći.
– I što će mi filozof?
– Ako doista pitaš kako živjeti (pos bioteon), sam postaješ filosof.
– Ali, rekao si da se ljudi ionako spore baš oko toga.
– Samo bez da sebi izričito postave to pitanje.
– Nego?
– Zadržavaju se u nekim samorazumljivim mnijenjima.
– Dakle, ”filosof” ne treba nikome osim možda samome sebi, da se izričito pita?
– Pa, u dobar život bi moglo spadati i to da pritom imaš s kime popričati.
– A ti našao baš mene?
– Zašto ne tebe? Što ti misliš, za koga je filosofija? Tko može filosofirati? Tko treba filosofirati?
– Valjda akademski obrazovani filozofi, onako kako se kemijom bave kemičari a postolarstvom postolari.
– Hegel na jednome mjestu ismijava tu zamisao da bi za baš svaki poduhvat bila nužna prethodna naobrazba. Kaže da bismo umrli od gladi kad bi najprije trebalo naučiti fiziologiju probavnog trakta da bi se tek potom započelo jesti.
– He, he, odoljet ću usporedbi produkata probave i filozofiranja. Onda, kao što je zdrav probavni sustav dovoljan za dobro probavljanje, tako je obična zdrava pamet dovoljna za filozofiranje?

(klikni na naslov)

sluškinja se smije filosofu? (ulomci K. Jaspersa, Platona, E. Finka i P. Sloterdijka)

Služi li čemu filosofija? Ili je to mjerilo služenja nečemu ipak ograničeno? Ako apsolutiziramo to mjerilo, zar nismo tada sluge a ne slobodni ljudi? Ne mora li na koncu biti nečega što je radi sebe samoga, a ne radi služenja nečemu drugome?

philosophia perennis kao filosofska vjera? (ulomci iz Karl Jaspers, Filozofska vjera)

“Nigdje nikada philosophia perennis nije dosegnuta, pa ipak takva filosofija uvijek postoji u ideji filosofijskoga mišljenja i u općoj slici istine filosofije shvaćene kao njezina povijest, stare više od tri tisuće godina, koja postaje jedno jedinstveno razdoblje.

Zapravo postoji samo razjašnjenje sveobuhvatnog; to razjašnjenje nikada nije dovršeno.”

(klikni na naslov)