Hegel i planeti: tim gore po činjenice?

Dugovječni trač o Hegelu, kojega su već prepričavali Neurath, Popper, Jacob Bronowski, i mnogi drugi, prepričava i Slavoj Žižek: Filosofija prirode … je daleko najdiskreditiraniji dio Hegelove filosofije, stalni predmet pošalica, od navođenja Hegelovog navodnog navoda da “ako se činjenice ne uklapaju u teoriju, tim gore po činjenice”, do anegdote da je deducirao nužnost postojanja […]

konkretno?

– Pričali smo o tome da polazište za filosofiranje nije od nule, nego se ono odvija krčenjem nepropitanih samorazumljivosti.
– I? O kakvim samorazumljivostima sad pričaš?
– O ovoj tvojoj, da je ”konkretno” stvarno, a ostalo valjda nije.
– Ajme, sad ćeš negirati postojanje materijalnih predmeta. Da, da, život je san.
– Uopće ne. Ali nepotrebno je apriori reducirati raznoliko bogatstvo zbilje na mrtve bezumne stvari.
– Nego, što još postoji? Da nije ”duša”? Bit će ste sad smislili kakvo fancy ime za to.
– Postoje i npr. brojevi, i poezija, i ja sam, i drugi umovi, i prirodni zakoni, i boje, i obitelji, i životinjske vrste, i genetske informacije, i električna polja, i neuroze, i snovi, i igre, itd.
– Naravno, ali u osnovi se to sve svodi na materiju, na ono konkretno.
– Dakle, realnost čine prvenstveno stvari nalik opipljivim krutninama svakodnevnog iskustva? Sve što jest zapravo nalikuje kamenčićima, lego-kockicama i sličnim stvarima, koje J. L. Austin naziva ”moderate sized specimens of dry goods”; dok je ostalo, teže dohvatljivo i utoliko manje s-hvatljivo, ”samo subjektivno” ili na neki drugi način ”zapravo nije stvarno”?
– Što je tu sporno?

Popper: znanje i svijet 3? (ulomak iz Darko Polšek, Pokušaji i pogreške)

Barem za znanje o predmetima ”svijeta 1”, čini se da postoji jasna paralela između Popperove trostruke ontologije (https://protreptikos.wordpress.com/2009/04/28/tri-svijeta-ulomak-iz-karl-popper-three-worlds/) i trodijelnosti znanja (iz klasične ”trodijelne definicije”). Istinitost se odnosi na ”svijet 1”, vjerovanje na ”svijet 2”, opravdanost na ”svijet 3”.

Ali Popper nipošto nije prihvaćao trodijelnu definiciju znanja!

Čini se da Popper, možda paradoksalno, baš zato što odbacuje trodijelnost znanja, a ipak joj ne može posve izbjeći, pomiče tu trodijelnost u ontologiju. Pa mu znanje nije trodijelno, ali zato jest svijet!

Samo, ne vidim osobitog smisla u pitanju radi li se o ontološkoj strukturi stvarnosti ili o našim kategorijalnim učitavanjima. Najbolje teorije koje imamo o stvarnosti, mada su sasvim pogrešive i svakako sasvim ”naše”, ipak su 1. najbolje teorije i 2. teorije o stvarnosti. Ona skeptička mudrolija koja kaže ”naše teorije nemaju veze sa stvarnošću” doista nema veze sa stvarnošću, pa je svakako nepogrešiva. Ali, ne ubrajam joj to u prednost.

Dakle, nasuprot Popperu (trostrukost je ontološka, u svijetu a ne u znanju) i Polšeku (trostrukost je epistemološka, u našem znanju a ne u svijetu), ja sam, naravno, uz Platona: trostrukost psihe je analogna trostrukosti kosmosa.

nesumjerljivost?

Da neka dotad vrlo uspješna znanstvena metoda može doći do granice gdje postaje upitna – to su puno stoljeća prije Heisenberga, već na samom početku zapadnjačke znanosti, spoznali pitagorovci. Njima se posred matematike kao onog ponajviše ograničenog/racionalnog/simboličkog otvorio ponor beskonačnog/iracionalnog/realnog. Dodatna je sličnost s prošlim zapisom to što je i ovdje središnji odnos kontinuuma i […]

je li Platon neprijatelj ‘otvorena društva’? (ulomak iz članka Mislava Kukoča)

Totalitarni klasni karakter Platonova koncepta pravednosti Popper insinuira sljedećom krivotvorinom koju naglašava kurzivom: Država je pravedna ako vladari vladaju, radnici rade, a robovi robuju Popperova kritika Platonova tobožnjeg totalitarizma sadrži više pogrešaka. Osim navedenih netočnosti kojima Popper iskrivljuje dobro poznatu trodiobu Platonove idealne države – u kojoj postoje samo tri staleža: vladari, čuvari i radnici, […]

školska filosofija?

– Dobro, ”misliti samostalno”, ali filozofiju se poučava u školama, na fakultetima.
– Je, školastičku.
– Kakvu?
– Šalim se. Skolastika je bila školska filosofija u srednjem vijeku, a kasnije je izišla na loš glas kao doduše vrlo logički precizno ali i sasvim irelevantno cjepidlačenje.
– Znam, to su oni ”koliko anđela stane na vrh igle?”. Ali to je davna prošlost?
– Meni se čini da je svaka školska filosofija u opasnosti da se zaplete u pitanja koja ne zanimaju nikoga izvan akademije. Da se odvoji od pitanja koja izviru iz cjeline života i ograniči se samo na ona koja su prihvaćena unutar te škole.
– I što onda, k vragu i škole, časopisi, svi ti veliki filozofi i njihovi pomno građeni opusi, neka svatko misli što i kako hoće?
– Pa da, samo ako stvarno misli. Ali misliti se uči prije svega u razgovoru, a osobito s boljim misliocima.

(klikni na naslov)

trostrukost svijeta: tijelo, duša, duh?

Grčka (a uvelike i indoeuropska) te ranokršćanska trostruka ontologija i njoj pripadna antropologija, koja svijet i nas same vidi kao složene od tjelesnih, duševnih i duhovnih aspekata, pala je u drugi plan najprije na polju religije gdje antropološka trostrukost svedena u dualizam kad je duh proglašen samo aspektom duše, da bi potom novovjekovni naturalizam i […]

Popper i Platonov historicizam? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

Popperova optužba protiv Platona (a onda i svih kasnijih koji su filosofirali njegovim tragom) kao pisca u čijem središtu stoji volja za jednom konzervativnom revolucijom na žalost je i suviše poznata. Popper u svojoj scientističkoj kratkovidnosti čitavu povijest zapadnjačkog mišljenja razdvaja u suprotstavljene tabore pro-znanstvenih liberala protiv dogmatskih totalitarista. U skladu s tim manihejskim pristupom većinu autora koje navodim na ovom Nagovoru odbacuje na stranu protivnika neupitnoga progresa (ka jednom budućem liberalnom i znanošću vođenom kraju povijesti).
No, Platon je i te kako bio svjestan da se jednom razbijenoj životnoj formi, ma kako lijepa i funkcionalna ona nekad bila, nije moguće naprosto vratiti kao da se ništa nije dogodilo. Stoga njegovo iskreno poštovanje spram ranijih oblika zajedničkog života atenskih mu predaka ne valja razumjeti kao nastojanje da se ti oblici obnove. Naime, sama činjenica da su se urušili ukazuje na nesavršenost tih oblika – njihova puka obnova bi utoliko značila i obnovu uvjeta njihove propasti. A nesavršenima ih je činilo upravo to što su se održavali na konzervativan način: pukom predajom, navikom, oponašanjem. Baš stoga ih je radikalnost sofističkog postavljanja pitanja i mogla srušiti (pa bi ih, da se obnove, opet mogla srušiti na isti taj način). Zato su nam potrebne nove životne forme, koje će zadržati temeljno usmjerenje dičnih predaka – razuma ka istini, volje ka dobru, osjetilnosti ka lijepom – ali koje se pri tom ne će oslanjati na puku predaju, nego će moći obrazložiti svoje postupanje. U tom zahtjevu za davanjem razloga stoji načelna nespojivost temeljite filosofije sa svakom pukom konzervativnošću.

(klikni na naslov)