Gadamer na pitanje „što čini neku interpretaciju uspjelom?“ odgovara da interpretacija uspijeva kad zaboravimo da je to interpretacija i doživljavamo je kao samu stvar. Na primjer, kad dobar sudac donese presudu, zaboravljamo da je ona zasnovana na njegovoj interpretaciji zakona (koja bi mogla biti i nešto drugačija) i doživljavamo tu presudu kao ono što je upravo po zakonu. Ili kad dobar glazbeni interpret odsvira djelo, to doživljavamo kao samoga Bacha, a ne kao jednu od mogućih interpretacija. U temelju toga Gadamer vidi ponašanje koje smo iskusili još kao djeca – da igra uspijeva najbolje kad zaboravimo na sebe i potpuno smo dio igre.
No, filosofija je određena drugačijom temeljnom gestom, zaustavljanjem i pitanjem „što ja ovdje radim?“, filosofska istina je a-letheia, ne-zaboravljenost. Kako onda shvatiti Hegelov zahtjev da i u mišljenju, kao i u igri, uspijevamo u onoj mjeri u kojoj „zaboravljamo sebe u stvari“? Čini se da te dvije geste – upuštanje u stvar i povratak na sebe – određuju raspon dijalektike.