smisao ljubavi? (ulomak iz Vladimir Solovjev, Smisao ljubavi)

Jedan od najčitanijih ulomaka na ovom blogu je Schopenahauerov o “metafizici spolne ljubavi” (https://protreptikos.wordpress.com/2010/11/21/metafizika-spolne-ljubavi-ulomak-iz-arthur-schopenhauer-svijet-kao-volja-i-predodzba/). U izravnoj polemici protiv toga Solovjev sumira argument ovako: “U potpunosti prihvaćajući nužnost i svrhovitost rađanja djece i smjene naraštaja radi napretka čovječanstva u njegovu kolektivnom životu … [kažem da], zapravo, ljubav s time nema veze. Poklapanje snažne ljubavne strasti s uspješnim rađanjem djece čista je slučajnost, i to rijetka; povijesno i svakodnevno iskustvo pokazuje da roditelji mogu svoju djecu uspješno rađati, žarko voljeti i krasno odgajati, iako nisu nikada bili zaljubljeni jedno u drugo. Prema tome, društveni i univerzalni interesi čovječanstva koji su povezani sa smjenom naraštaja uopće ne zahtijevaju uzvišeni ljubavni patos.”

A potom nudi drugačiji pogled na smisao spolne ljubavi.

je li kršćanstvo uništilo eros? (ulomak iz Benedikt XVI, Deus Caritas Est)

Optužbu, koja je od tada postala opće mjesto, izrekao je Nietzsche:

”Kršćanstvo je dalo Erosu da popije otrov. On doduše od toga nije umro, ali se iskvario, do poroka.”

”Naravi poput one apostola Pavla gledaju na strasti zlim pogledom: one na njima upoznaju jedino ono prljavo, izopačeno, što kida srce; ideal kojemu teže jest uništenje strasti, a u onom božanskom vide potpunu očišćenost od njih. Posve drukčije nego Pavle i Židovi, Grci su težnju idealu usmjerili upravo na strasti, te su ih voljeli, uzdizali, pozlaćivali i obožavali. Očito su se u strasti osjećali ne samo sretnije, nego i čišće i božanstvenije nego inače. – A kršćani? Jesu li u tome htjeli postati Židovima? Jesu li možda to i postali?”

Odgovor je stigao kasno, no, ipak, s najvišeg mjesta.

nepropitani život?

”Život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja” – propitajmo i taj prastari ali trajno važeći Sokratov filosofski motto. Ako najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo što se već toj situaciji čini, tad je golema većina naših života ”nepropitana” (npr. skoro cijelo djetinjstvo). Je li stoga i bezvrijedna?

Odgovor ovisi o poimanju ”života vrijednog življenja”. Liberal naglašava da određeni način života vrijedi ako je racionalno promišljen i slobodno odabran od svjesnog pojedinca. S tog bi gledišta najveći dio naših života bio bezvrijedan. Komunitarist, pak, vidi da vrijednosti između kojih bismo uopće mogli birati ne lebde u vakuumu, nego su ukorijenjene u nama predanim životnim zajednicama iz kojih tek izrastamo u samosvjesne odrasle ljude. Čovjek može živjeti te vrijednosti bez da ih racionalno propita i svjesno odabere, naprosto ih usvojivši odgojem.