šuti i računaj?

Problem s kvantnom mehanikom je, dakle, to što ona ima mnogo različitih interpretacija. Sve te interpretacije se slažu i u pogledu jednadžbi i u pogledu pokusa, ali se ne slažu o tome što možemo reći o onome što se tu zbiva. No, to možda nije ni čudno, shvatimo li ozbiljno ove Heisenbergove misli: [F]izika ne […]

realnost mogućnosti i kvantna mehanika? (ulomak iz Kastner, Kauffman, Epperson, Taking Heisenberg’s Potentia Seriously)

Kome treba još jedna najnovija (iz listopada ove godine) interpretacija kvantne mehanike? Nikome, ako to nije upravo ona prava. 😮 A nešto poput nje zagovaram već godinama (npr. ovdje:
http://www.forum.hr/showpost.php?p=14477833&postcount=581 ).

Schrödingerova mačka: problem mjerenja u kvantnoj fizici? (ulomak iz George Greenstein, Arthur G. Zajonc: The Quantum Challenge)

Budući da je moj core business poučavanje fizike, povremeno se time bavim i na ovom blogu. Ovaj put slavni problem Schrödingerove mačke kojemu poznatost višestruko nadilazi razumljenost. Uslijed profesionalne deformiranosti nisam odolio da uz ulomak nadodam i neke vlastite napomene. To je doprinijelo natprosječnoj dužini, ali, barem se nadam, i jasnoći zapisa.

S filosofske strane zanimljiva je (meni) prije svega radikalna trostrukost vremenske evolucije kvantnih sustava koja se ovdje opisuje: prije pokusa imamo superpoziciju višestrukih mogućnosti, sam čin pokusa se događa u nemjerljivom i zapravo neuzročnom trenutku čije je trajanje doslovno nula, i nakon pokusa imamo jednu od onih mogućnosti kao ozbiljenu (dok ostale netragom iščezavaju/kolabiraju). Što sve skupa mene (ali izgleda i jedino mene 😀 ) podsjeća na strukturu vremena budućnost-sadašnjost-prošlost kakvu doživljavamo u svakodnevnom iskustvu (budućnost ima više mogućnosti, prošlost je jedinstvena i određena, trenutak sada je odluka za jednu od mogućnosti).

Heisenbergova neodređenost?

Pokušaj da se unutar simboličkog poretka jezika ipak nekako iskaže ono Realno koje je izvan toga poretka u prošlim je zapisima dospio u prilično čudnovate metafore. Još jedna potvrda da “o čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti” (Wittgenstein)? Ne i za npr. Lacana, jer po njemu i najstroža primjena simbola (npr. u matematici/logici i fizici) okončava u izvansimboličnom Realnom – naime, u aporijama, pukotinama i petljama unutar same simboličke mreže. Primjer iz fizike su Heisenbergove relacije neodređenosti iz 1927.

Heisenberg između Platona i Aristotela? (ulomak iz Boris Kožnjak, Kvantna mehanika i ontologija)

Razlika u shvaćanju ontologije u podlozi kvantne mehanike između Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga u jednom smislu odgovara razlici između Kanta i Platona. Bohr smatra da nam to što elektron jest izvan procesa mjerenja mora ostati zauvijek skriveno, i da o tome nema smisla govoriti. Dakle, nešto poput Kantove ”stvari o sebi” koja je nespoznatljiva, dok su spoznatljive tek njene pojave (kod Bohra, pojave su ono što opisuje ‘klasična’, pred-kvantna mehanika). Heisenberg nasuprot tome smatra da – mada je ono što opažamo doista tek pojava, dakle ozbiljena mogućnost – ipak nam matematička teorija daje i uvid u samu bit (odnosno formu), dakle u ono što je iza pojave, ili prethodi pojavi.

Da bi taj aspekt koji je ”iza pojave” povezao s onim što se pojavljuje, Heisenberg ponavlja Aristotelov postupak, odnosno, uvodi razliku između onoga što je potencijalno/moguće i onoga što je aktualno/ozbiljeno. Elementarne čestice nisu same po sebi neke stvari poput stvari našeg svakidašnjeg iskustva, dakle poput nekih kamenčića, ili biljarskih kuglica, ili valova na vodi i slično. Elementarne su čestice tek potencijalnosti. Ono što te potencijalnosti prevodi u aktualnosti, dakle ono što ozbiljuje jednu od mogućnosti jest proces mjerenja.

(klikni na naslov)