Razlika u shvaćanju ontologije u podlozi kvantne mehanike između Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga u jednom smislu odgovara razlici između Kanta i Platona. Bohr smatra da nam to što elektron jest izvan procesa mjerenja mora ostati zauvijek skriveno, i da o tome nema smisla govoriti. Dakle, nešto poput Kantove ”stvari o sebi” koja je nespoznatljiva, dok su spoznatljive tek njene pojave (kod Bohra, pojave su ono što opisuje ‘klasična’, pred-kvantna mehanika). Heisenberg nasuprot tome smatra da – mada je ono što opažamo doista tek pojava, dakle ozbiljena mogućnost – ipak nam matematička teorija daje i uvid u samu bit (odnosno formu), dakle u ono što je iza pojave, ili prethodi pojavi.
Da bi taj aspekt koji je ”iza pojave” povezao s onim što se pojavljuje, Heisenberg ponavlja Aristotelov postupak, odnosno, uvodi razliku između onoga što je potencijalno/moguće i onoga što je aktualno/ozbiljeno. Elementarne čestice nisu same po sebi neke stvari poput stvari našeg svakidašnjeg iskustva, dakle poput nekih kamenčića, ili biljarskih kuglica, ili valova na vodi i slično. Elementarne su čestice tek potencijalnosti. Ono što te potencijalnosti prevodi u aktualnosti, dakle ono što ozbiljuje jednu od mogućnosti jest proces mjerenja.
(klikni na naslov)