anamnesis i nuova scienza? (ulomak iz Ernst Cassirer, Individuum und Kosmos in der Philosophie der Renaissance)

Najveći mislioci talijanske renesanse, Leonardo i Galileo, dvostruko nasljeduju Nikolu Kuzanskog. Ponajprije u anti-školastičkom stavu koji dotadašnjem, srednjovjekovnom stilu znanja verbalne argumentacije i pozivanja na knjiške autoritete suprotstavlja sve druge vidove znanja – prije svega matematičko, ali i znanje umjetnika i tehničara. Utoliko je anakrono promatrati ono drugo što preuzimaju od Kuzanskog, naime shvaćanje znanja kao platoničke ”anamnesis”, kroz kasniju opreku ”apriorizma” i ”empirizma”, gdje bi matematičko znanje bilo na strani prvih a ostala na strani drugih. Ta opreka već pretpostavlja temeljnu odvojenost uma i stvari. ”Anamnesis” je, pak, ekspliciranje onoga što je u stvarima/umu implicitno (odnosno, što je ”komplikativ”, kako Cassirer prevodi Kuzančevo ”complicatio”), svega onoga što danas ubrajamo u ”tacit knowledge” – dakle podjednako razvijanje dotad neprepoznatog matematičkog znanja kod nekoga matematički neobrazovanoga, kiparovo oslobađanje nekog lika skrivenog u komadu mramora, tehničarev iz-um onoga što je već potencijalno ležalo u stvarima, fizičarev misaoni pokus koji otkriva ono što mora biti slučaj u prirodi.