je li kršćanstvo uništilo eros? (ulomak iz Benedikt XVI, Deus Caritas Est)

Optužbu, koja je od tada postala opće mjesto, izrekao je Nietzsche:

”Kršćanstvo je dalo Erosu da popije otrov. On doduše od toga nije umro, ali se iskvario, do poroka.”

”Naravi poput one apostola Pavla gledaju na strasti zlim pogledom: one na njima upoznaju jedino ono prljavo, izopačeno, što kida srce; ideal kojemu teže jest uništenje strasti, a u onom božanskom vide potpunu očišćenost od njih. Posve drukčije nego Pavle i Židovi, Grci su težnju idealu usmjerili upravo na strasti, te su ih voljeli, uzdizali, pozlaćivali i obožavali. Očito su se u strasti osjećali ne samo sretnije, nego i čišće i božanstvenije nego inače. – A kršćani? Jesu li u tome htjeli postati Židovima? Jesu li možda to i postali?”

Odgovor je stigao kasno, no, ipak, s najvišeg mjesta.

samo-sublimacija spolnosti u eros? (ulomak iz Herbert Marcuse, Eros i civilizacija)

Izgleda da se ”širi doseg” kasnijeg Freudovog pojma eros (naspram ranijeg pojma libido) odnosi na mogućnost da se ”energija” povezana sa spolnošću (naime ”libido”) preusmjeri i izrazi i u obliku nekog drugog ”mentalnog procesa”.

Za razumijevanje takvog preusmjeravanja ključni su Freudovi pojmovi represija i sublimacija. Represija je potiskivanje poticaja, odgurivanje natrag od zadovoljenja, bez određenog smjera. Ta (bilo gdje) potisnuta energija naknadno ponovo izbija (iz tko zna kojega smjera), najčešće kao neki patološki simptom. Kod sublimacije se poticaj preusmjerava, ali ne da bi se potisnuo bilo gdje i tako odustalo od zadovoljenja, nego se zadovoljenje nalazi u nekom drugom objektu od onoga koji je izazvao početni poticaj. Sublimaciju je Freud smatrao načinom na koji društvo postiže odustajanje od onoga što pojedinac želi, i preusmjeravanje tih želja na društveno poželjne ciljeve, ali bez da posegne za represijom. Način na koji društvo to postiže je putem superega, onog dijela psihe svakoga pojedinca koji ima funkciju naređivati mu slijeđenje eksplicitnih i implicitnih normi društva.

No, čini se da sublimacija može, osim nesvjesne prisile društva, biti i nešto što bi čovjek mogao svjesno/slobodno odabrati. U takvoj samo-sublimaciji može se naći paralela s Platonovim/Diotiminim naukom o erosu.

tmušoljub?

Određenje zadaće filosofije kao ponovnog uspostavljanja cjelovitosti pretpostavlja jedno izgubljeno izvorno stanje te svojevrstan ”pad” koji zahtjeva filosofsko iscjeljivanje. U pripovijesti o iskonu filosofije Grci početno življahu u malim organskim zajednicama prema drevnim tradicijama, vođeni mudracima (sofos) ukorijenjenima u božanskome ali i djelatnima u zajednici, i to istodobno kao politički vođe, kao nadahnuti umjetnici, te znalci prirode i psihe (tzv. ”sedam mudraca”). Negdje oko 600. godine pr. Kr. raspade se to organsko jedinstvo, pa posljednji od iskonskih filosofuos andras poput Heraklita i Parmenida doduše i dalje govorahu pouzdano, iz bliskosti s onim samim mudrim (sofon), ali u suprotstavljenosti spram svojih sugrađana kojima nestade sluha za takav govor.

Taj su manjak sluha htjeli nadoknaditi mnogobrojni novi učitelji mudrosti (sofistes) čija mudrovanja ne izniču iz nekog više-nego-ljudskog ”mudrog samog” (čega vjerojatno uopće nema), niti nasljeđuju drevne predaje (koje smatraju ne-obvezujućim konvencijama), nego iz vještine trženja i sporenja na tržnici.

No takva ras-pravljanja, čak i u ”pobjedi”, ne iscjeljuju, nego dodatno ras-cjeljuju. Filosofija započinje u osvješćenju nedostatnosti sofističke ”mudrosti” da zadovolji žudnju za nedostajućom cjelovitosti. Žudnju za onim što sami nismo Grci nazivahu eros, a umijeće njenog pobuđivanja i usmjeravanja ka najvišim ljudskim mogućnostima ”ljubav spram onoga mudroga”, mudroljublje – filosofia.

okeansko osećanje? (ulomak iz Dušan Pajin, Okeansko osećanje)

Einstein je svoje religijsko uvjerenje nazvao ”kozmičkim religijskim osjećajem”: nije li neobično da religioznost jednog tako inteligentnog i intelektualnog čovjeka počiva na nekome ”osjećaju”?

Pojam ”oceanski osjećaj” je zapravo prvi upotrijebio Freudov prijatelj, francuski književnik Romain Rolland u pismu Freudu. Nakon čitanja Freudove knjige o religiji pod nazivom ‘Budućnost jedne iluzije’ poslao mu je pismo u kojem među ostalim stoji (u mom ad hoc prijevodu s engleskog):

”Pod religijskim osjećajem podrazumijevam – posve neovisno o bilo kakvoj dogmi, bilo kakvom Vjerovanju, bilo kakvoj crkvenoj organizaciji, bilo kakvoj nadi u osobno spasenje, itd. – jednostavan i neposredan osjećaj ‘vječnosti’ (koji ne mora zapravo biti vječnost, naprosto je bez granica, i kao oceanski). Taj je osjećaj zapravo subjektivne naravi. To je dodir.”

S tim pojmom oceanskog osjećaja Rolland se s jedne strane (baš poput Einsteina) nadovezuje na Spinozu, koji je kritizirao religiju ali je sa svojim ”trećim stupnjem znanja” zadržavao amor Dei intellectuallis (umnu ljubav ka Bogu), a s druge strane na indijski misticizam o kome je Rolland pisao (usput, Hesseov je roman, ili kako ga on naziva ”indijska pjesma”, Siddharta posvećen R. Rollandu).

Nakon što je primio Rollandovo pismo, Freud je iskusio pomješano uzbuđenje (”tvoje pismo me uznemirilo”) i, čini se, svojevrsni paralizirajući šok, budući da mu je trebalo dvije godine da napiše odgovor i još dvije da ga pošalje.

Izgleda kako Freud zapravo nije mogao takav osjećaj naći u sebi (naime, barem ne takav da bi mogao uz njega vezati bilo kakvu vlastitu religioznost).

Je li taj ”oceanski osjećaj” neko mutno pjesničarenje? Ili nešto božansko? Ili možda nešto bolesno? Ili nešto najprirodnije?

Sofia’s fans?

vježba uz tmušoljub? They gave me the Oscar, but I want Sofia – vikao je Roberto Benigni pred hollywoodskim novovjekovnim Olimpljanima, koji su se meškoljili u neprilici (jer im valjda nitko još nije rekao što bi se o toj talijanskoj ludi imalo misliti). Tim se izrijekom dotični benigni lakrdijaš potvrdio kao onaj koji, nasuprot svim […]

razlozi srca? (ulomak iz Max Scheler, Ordo amoris)

Jer ono što nazivamo ”duševnošću” ili na slikovit način ”srcem” čovjeka nije nikakav haos slijepih stanja osjećaja, koja bi se samo po nekakovim kauzalnim  pravilima povezivala ili izazivala s drugim tzv. psihičkim datostima. Ona sama je raščlanjena kopija kosmosa svih mogućih ljubljenjadostojnosti – ona je utoliko mikrokosmos svijeta vrijednosti. ”Le coeur a ses raisons.” Nastale […]

neograničenost ljubavnog jedinstva? (ulomak iz Max Scheler, Ordo amoris)

Tu neograničenost ljubavi ne treba shvaćati kao zahtjev za proširenjem ljubavi podjednako na sva bića. Takva apstraktna jednakost svih jedinki doduše vodi u matematičku beskonačnost (…, još jedno, i još jedno,…, n, n+1,…, u beskonačnost). Ali, u ljubavi takvo shvaćanje vodi površnoj repetitivnosti (primjerice u donžuanizmu), koja ne vidi druge razlike među ”objektima” ljubavi osim brojčane. Njezina svrha nije ona kojom samu sebe zavarava – naime robovanje kvazi-natjecateljskoj potrebi postizanja što boljeg score. Bit takve ”ljubavi” je ostati zapravo nedodirnut tim susretima. Izbjeći ono što ljubav može: da sam njome budem promijenjen.
Neograničenost ljubavi se ne svodi niti na ljubav spram nekog apstraktnog neodređenog Svega (kao u new-agerskom ”voljeti Univerzum”). Ljubav se ne razlijeva u bezmjernu neograničenost nerazlikovanja u kojem je sve-jedno, dakle, u kojem je svejedno. Ako je svejedno, to nije ljubav.
Ljubav polazi od konkretnog bića, ali se pri tom ne izolira od drugih: iz dubine svoje konkretnosti ona zrači na sve. Tim zračenjem postaje sve dublja – dubina je dimenzija u kojoj ljubav nema ograničenja. Ovdje beskonačnost ne slijedi iz jednostavnog ponavljanja stalno jednakoga (…, n, n + 1,…) nego iz ostajanja u istome, u ljubavi, pri stalno novim iskušenjima.

(klikni na naslov)