analitička vs. kontinentalna filosofija?

– Suvremena filosofija se razdvojila na ”analitičku” i ”kontinentalnu”. Ti se svrstavaš u ovu drugu?
– ”Kontinentalna filosofija” je oznaka koju daju analitički filosofi onome što ne zadovoljava njihove kriterije. Ništa drugo ne objedinjuje te raznolike filosofije, osim toga da su isključene iz ”analitičke filosofije”.
– Valjda ne prihvaćaju analitičke metode?
– Zabavno je da ”analitičari” sebe imenuju po metodi, a ove druge geografski (”kontinent” = Europa bez Britanskih otoka): ili si metodičan ili nisi english-speaking. 🙂
– To ”isključuju”, ”drugi”, zvuči netolerantno. Zar ne mora svako poimanje filosofije implicitno ili eksplicitno držati način na koji neki autori misle paradigmatskim primjerom ”pravoga” filosofiranja, a samim time neke druge drugorazrednima, jedva još filosofima? Analitičari samo hoće jasne kriterije po tom pitanju.
– Ja mislim da je tu znanstvenost nemoguća, da filosofija zahtijeva cijeloga čovjeka, osobu. Pitanje ”tko je pravi filosof” utoliko je uvijek osobno, a ne neko de-personalizirano, metodsko, anonimno znanstveno.

(klikni na naslov)

školska filosofija?

– Dobro, ”misliti samostalno”, ali filozofiju se poučava u školama, na fakultetima.
– Je, školastičku.
– Kakvu?
– Šalim se. Skolastika je bila školska filosofija u srednjem vijeku, a kasnije je izišla na loš glas kao doduše vrlo logički precizno ali i sasvim irelevantno cjepidlačenje.
– Znam, to su oni ”koliko anđela stane na vrh igle?”. Ali to je davna prošlost?
– Meni se čini da je svaka školska filosofija u opasnosti da se zaplete u pitanja koja ne zanimaju nikoga izvan akademije. Da se odvoji od pitanja koja izviru iz cjeline života i ograniči se samo na ona koja su prihvaćena unutar te škole.
– I što onda, k vragu i škole, časopisi, svi ti veliki filozofi i njihovi pomno građeni opusi, neka svatko misli što i kako hoće?
– Pa da, samo ako stvarno misli. Ali misliti se uči prije svega u razgovoru, a osobito s boljim misliocima.

(klikni na naslov)

majstor i filosof?

[vježba uz pabirke …jer niman postole] Jedan se drugi Nagovor na filosofiju zabavljao zamišljanjem razgovora davnašnjega filosofskog profesionalca, profesora Hegela, s njegovim postolarom (a koji je, pretpostavlja se, potaknuo onu usporedbu postolarenja i filosofiranja iz Fenomenologije duha). Tamo nagovarač, pitajući se čije umijeće ima veću težinu, skoro u potpunosti vuče na Hegelovu stranu vage – on naglašava […]

reći šutnjom? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

O nečemu se može govoriti jasno i javno, o nečemu tek u povoljnoj prigodi. Naravno, ja ne vjerujem (kao što je možda rani Wittgenstein vjerovao) da je granica između to dvoje oštra. Ipak, da su Heidegger i Wittgenstein trajno ostali u šutnji o tome, danas bi neshvaćenost njihove šutnje postala općim uvjerenjem da se doista radi o jednom ateistu i jednom scientistu. Dapače, kasnom je Wittgensteinu potpuno jasno da se BAŠ SVE može pogrešno razumijeti, i da se valjda svaki govor (a ne samo o ovoj temi) ”sastoji” od onoga što je rečeno i onoga što nije, od onoga eksplicitnog i onoga implicitnog.

filosofija kao terapija? (ulomak iz Peter F. Strawson, Analiza i metafizika)

Cjelovitost kao zadaća filosofije priziva (još od Sokrata/Platona) iscjeliteljske analogije. S obzirom na depersonalizaciju tzv. analitičke filosofije, iznenađuje da se takva tradicija i u njoj nastavila. Zasluga je to Ludwiga Wittgensteina koji je, barem u svom kasnijem radu, filosofiju shvaćao kao terapiju protiv raznovrsnih misaonih poremećaja, stranputica i krivih spojeva. Uspješno filosofiranje ne znači oblikovanje neke originalne teorije ili misaonog sustava, nego nestanak problema koji je dotad obuzimao mišljenje. Tipično, to se ne događa nekim nadahnutim ili lukavim rješenjem nego prije uvidom u to da se radilo o pseudo-problemu, da tog ”problema” zapravo nema. Dakako, to ne vrijedi za sve probleme na koje ljudi mogu naići (među kojima ima vrlo realnih), nego za filosofske probleme, koji nastaju neprimjerenom primjenom pojmova. Potrebno je pojmove vratiti njihovoj zbiljskoj upotrebi, a spriječiti konstruiranje fantastičnih teorija, misaonih modela odvojenih od zbilje, olakih analogija i drugih situacija u kojima ”jezik tulumari”. Takve teorije/modeli/analogije doduše nastaju u nastojanju za cjelovitošću i jedinstvom među različitim stranama života svakoga pojedinca. Ali cjelovitost zahtjeva sklad mišljenja, čuvstava i djelovanja, što razum sam, koliko god dovitljivom jezičnom kombinatorikom, ne može ozbiljiti. Dapače, kada to pokušava stvara osobitu vrstu problema, upravo one koje liječi filosofska terapija.

čovjek se treba probuditi, a znanost je sredstvo da ga se pošalje na spavanje? (ulomci Ludwiga Wittgensteina i Martina Heideggera)

Dva Heraklitova fragmenta sagledana zajedno određuju jednu suprotnost koja se čini ključna za filosofsko nastojanje, naspram ostalih vrsta znanja. To je suprotnost između budnosti i mnogoučenosti. Ona se može sagledati i preko nekih drugih suprotnosti znanih iz filosofske tradicije – na pr. kao suprotnost između imati i biti (”imati u svom posjedu/pamćenju stanovita knjiška znanja”, naspram ”biti budan”); ili kao suprotnost između prošloga i onoga sada (učena su znanja stvar pamćenja/prošlosti, dok budan mogu biti jedino u sadašnjosti); kao suprotnost između mnoštva i jedinstva (učena znanja mogu biti rastresena hrpa, dok biti budan podrazumijeva jedinstvo sabrane pozornosti); suprotnost između sofističkog trgovanja znanjem kao posjedom naspram življenja svoje filosofije, i t.d.
Heidegger takvo ”znanje” koje nije nešto što tek nosamo sa sobom bitno nedotaknuti od toga tereta, nego je to ono što ja jesam kad sam budan, opisuje kao sabrano bdijenje u istini koje omogućuje uvijek novo učenje. U tom smislu budnost možemo nazvati živim znanjem (jer se uvijek obnavlja nanovo), dok je znanje tek pohranjeno u memoriji mrtva građa. Hamvas ukazuje na indoeuropsku predaju u skladu s kojom bi bilo bolje govoriti o u-vidu, nego o znanju.
Svako malo čujemo kako se ukupno ”znanje” čovječanstva svakih par godina udvostručuje – no, povećava li se pri tom budnost? Vrijedi čuti Wittgensteinovo upozorenje, i promisliti odgaja li itko ljude danas za budnost.

je li filosofija uopće znanost?

– I što, nakon što su znanosti odbacile njen autoritet kraljice-majke, filosofija se uvrijedila pa više ne želi biti nikakva znanost? Ako nije prva i najviša, neće se igrati s ostalima? 🙂
– Ne. Kao roditeljica pojedinačnih znanosti, filosofija može biti ponosna na samostalnost i postignuća svoje djece, ali ujedno i trajno zabrinuta za smjer njihovoga razvoja, njihovu međusobnu komunikaciju i posljedice njihovoga djelovanja na svijet. Oboje spada u odgovorno roditeljstvo. 😉
– Znanosti redom sebe smatraju punoljetnima, ne trebaju tu brigu. Dakle, plodno razdoblje filosofije je dovršeno osamostaljivanjem znanosti, preostaje joj staračko grintanje nad navodnom neumjerenošću potentnijih potomaka?
– Ne znači da filosofija ne može i dalje rađati, i ne nužno daljnje znanosti.
– A što drugo?
– Znaš da se filosofi petljaju i u politiku, umjetnost, religiju, psihoterapiju, odgoj i sve ostalo. Hoće li, i gdje, u tim svojim avanturama začeti nešto novo, nije unaprijed vidljivo.

(klikni na naslov)

…jer niman postole?

– Kad ti trebaju cipele tražiš postolara, za neku kemikaliju tražiš kemičara. Kada tražiš filozofa?
– A zašto tražiš postolara, kemičara, i koga god?
– Kako zašto, zbog neke koristi.
– Što je to korist?
– Baš filozofiraš. Zna se, ono što vodi boljem životu.
– Zar se ljudi ne prepiru najčešće upravo oko toga što je bolje u životu?
– Filozof će mi reći kako trebam živjeti?
– Sam ćeš sebi reći.
– I što će mi filozof?
– Ako doista pitaš kako živjeti (pos bioteon), sam postaješ filosof.
– Ali, rekao si da se ljudi ionako spore baš oko toga.
– Samo bez da sebi izričito postave to pitanje.
– Nego?
– Zadržavaju se u nekim samorazumljivim mnijenjima.
– Dakle, ”filosof” ne treba nikome osim možda samome sebi, da se izričito pita?
– Pa, u dobar život bi moglo spadati i to da pritom imaš s kime popričati.
– A ti našao baš mene?
– Zašto ne tebe? Što ti misliš, za koga je filosofija? Tko može filosofirati? Tko treba filosofirati?
– Valjda akademski obrazovani filozofi, onako kako se kemijom bave kemičari a postolarstvom postolari.
– Hegel na jednome mjestu ismijava tu zamisao da bi za baš svaki poduhvat bila nužna prethodna naobrazba. Kaže da bismo umrli od gladi kad bi najprije trebalo naučiti fiziologiju probavnog trakta da bi se tek potom započelo jesti.
– He, he, odoljet ću usporedbi produkata probave i filozofiranja. Onda, kao što je zdrav probavni sustav dovoljan za dobro probavljanje, tako je obična zdrava pamet dovoljna za filozofiranje?

(klikni na naslov)

igre? jezične igre? obiteljske sličnosti? (ulomak iz Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja)

65. … Jer moglo bi mi se prigovoriti: “Ti sebi stvar olakšavaš! Govoriš o svim mogućim jezičnim igrama, ali nigdje nisi rekao što je ono bitno jezične igre, pa dakle i jezika. Što je svim ovim procesima zajedničko, te ih čini jezikom ili dijelovima jezika. …” I to je istina. – Umjesto da navedem nešto […]