pravi antropomorfizam i loš antropomorfizam? (ulomak iz Luigi Pareyson, Ontologija slobode)

Koliko god mnoge aspekte svoga iskustva uspijevali opisati logički strogo, ili čak matematički strogo posredstvom raznovrsnih mjerenja (vidi ovdje: https://protreptikos.wordpress.com/2010/04/03/xvii-bijeg-u-formule/ ), zaborav antropomorfnog ishodišta tih opisa također vodi u jednu mitologiju, tim opasniju što sebe vidi kao suprotnost svemu mitskome.

Schellingova ekstaza uma? (ulomak iz Luigi Pareyson, Ontologija slobode)

Existentia i essentia: jedno dakle znači ”da jest” nešto, a drugo ”što jest” to nešto.
To ”što jest”, essentia, takvota, to je predmet pojmovnog mišljenja. No, može li pojmovno mišljenje ikad doći do toga da nešto jest? Ili je za to nužno iz-ići iz pojmova?
To izlaženje, iz-stoj, ek-stasis, ek-sisto, ”pružanje napolje”, transcendiranje imanencije, ”prelaženje vlastitih granica uma i izlaženje iz samoga sebe”, otvaranje,… tek to, čini se, omogućuje dolaženje u dodir s bićem, spoznavanje da nešto jest, jestote, existencije.
Schelling/Payerson očito vjeruju da je tako. Jer, pojmovi su mogući i o onome što nije, o pukim umišljajima. Može li mišljenje naći misaoni kriterij za razliku između umišljaja i zbilje?
”Mišljenju koje ima posla s pojmovima pripada pojmiti i opisati esenciju, koja je uvijek predmet pojma; egzistencija zbog svog nepojmovnog karaktera može biti shvaćena i potvrđena jedino ekstatički.”