Iz novog prijevoda Platonovog Alkibijada aktualna tema: je li svatko već dovoljno obrazovan za razumijevanje politike? Tko može obrazovati za politiku?
Arhiva Oznaka: majeutika
Filosofi, barem oni koji su filosofiju shvaćali kao platonovsko ”erotičko umijeće”, često su, u vlastitoj poistovjećenost s umom, ”ono drugo” od uma shvaćali kao ”ono žensko”. Petera Sloterdijka je ta erotičnost (za?)vodila od indijskog tantričkog ”gurua bogatih” Osha do francuskog ”psihijatra koji je poludio od filosofije” Lacana. Ovdje, u osloncu na jednu Nietzscheovu misao, čita lakanovsku odredbu Realnog kao ”rupe” u simboličkome redu sklopljenu s time da je Realno (kao ono drugo od uma) ”ono žensko”. Izgleda da pojmovi nisu pravi put ka toj ”ženskoj” ”rupi” 😮 tom ”posve nerastumačenom svijetu”, onome Realnom. Sokrat je, kaže Sloterdijk, bio zadnji Europljanin svjestan toga.
(klikni na naslov)
Da bi dijalog eksplicirao ono što je implicitno već tu u našim mnijenjima, potrebno ih je ”suspregnuti … tako da im niti vjerujete, niti vjerujete da su pogrešna”. Tada ona ”stoje pred nama” pa je ”učinak na drugu osobu, kao i njen na vas, poput zrcala” u kojem se jasnije vidi njihova (bez)smislenost, ali i sklop emocija spletenih s njima. Ako ih ne potisnemo, niti im se prepustimo, mogli bismo ne samo sebi nego i drugima stalno zrcaliti skrivena ali ipak vladajuća mnijenja. Sokrat, majstor u održavanju takve ravnoteže, tu je vještinu izvođenja na vidjelo usporedio s primaljskim umijećem svoje majke. Maieutika pomaže sugovorniku da ”porodi” istinu kojom je ”bremenit”. Porađanje valja shvatiti doslovno kao napuštanje maternice (matrix) naslijeđenih preduvjerenja koja se hrane našim životnim energijama, i bolni izlazak iz ”sigurnosti” te špilje u jedan otvoreniji stvarniji svijet. Sokratovo iskusno neznanje negativnom dialektikom raskriva prazninu tih mnijenja, čime oslobađa dušu za njeno prirodno kretanje kojim hoće doći na svijet. Uloga porodilje koja se ne bavi samo istinitim i lažnim mislima (što je uobičajeno među filosofima), nego i cjelinom duše (psyche) koja ih rađa, približava Sokrata i onoj poziciji koju danas (s više ili manje uspjeha) drže psihoanalitičari.
nagovor na filosofiju 