bijeg u logose?

Višekratno je napomenuto kako Platonova erotička filosofija može iskakati iz onoga uobičajenog gledišta po kojem je platonizam prvenstveno neko obrtanje od osjetilnosti. Za to je shvaćanje ključno mjesto slavni “bijeg u logose” u Fedonu. Sokrat tu opisuje kako se u mladosti smućen odvratio od istraživanja onodobnih prirodoslovaca, i zaputio se na jednu “drugu plovidbu”: Ja […]

tmušoljub?

Određenje zadaće filosofije kao ponovnog uspostavljanja cjelovitosti pretpostavlja jedno izgubljeno izvorno stanje te svojevrstan ”pad” koji zahtjeva filosofsko iscjeljivanje. U pripovijesti o iskonu filosofije Grci početno življahu u malim organskim zajednicama prema drevnim tradicijama, vođeni mudracima (sofos) ukorijenjenima u božanskome ali i djelatnima u zajednici, i to istodobno kao politički vođe, kao nadahnuti umjetnici, te znalci prirode i psihe (tzv. ”sedam mudraca”). Negdje oko 600. godine pr. Kr. raspade se to organsko jedinstvo, pa posljednji od iskonskih filosofuos andras poput Heraklita i Parmenida doduše i dalje govorahu pouzdano, iz bliskosti s onim samim mudrim (sofon), ali u suprotstavljenosti spram svojih sugrađana kojima nestade sluha za takav govor.

Taj su manjak sluha htjeli nadoknaditi mnogobrojni novi učitelji mudrosti (sofistes) čija mudrovanja ne izniču iz nekog više-nego-ljudskog ”mudrog samog” (čega vjerojatno uopće nema), niti nasljeđuju drevne predaje (koje smatraju ne-obvezujućim konvencijama), nego iz vještine trženja i sporenja na tržnici.

No takva ras-pravljanja, čak i u ”pobjedi”, ne iscjeljuju, nego dodatno ras-cjeljuju. Filosofija započinje u osvješćenju nedostatnosti sofističke ”mudrosti” da zadovolji žudnju za nedostajućom cjelovitosti. Žudnju za onim što sami nismo Grci nazivahu eros, a umijeće njenog pobuđivanja i usmjeravanja ka najvišim ljudskim mogućnostima ”ljubav spram onoga mudroga”, mudroljublje – filosofia.

Cipra i philosophia perennis? (ulomak iz Marijan Cipra, Temelji ontologije, i Damir Barbarić, Marijan Cipra)

“Istina je rasprostranjena daleko šire nego što se misli, no odveć često biva premazana, odveć često prikrivena, pa i oslabljena, osakaćena, izopačena dopunama koje je zatiru i čine manje korisnom.
Upozoravajući na te tragove istine kod starih, ili (općenitije govoreći) kod prethodnika, zlato bi se izvadilo iz blata, dijamant iz njegova rudnika, i svjetlost iz tmine; i to bi uistinu bila nekakva perennis philosophia [vječna filosofija]. ” (Leibniz, u jednom pismu)

Parmenid: potrebno je oboje? (ulomci Parmenida, M. Cipre, O. Žuneca i D. Barbarića)

“Filosofija samu sebe uspostavlja u suprotstavljenosti prirodnom svjetonazoru i u obraćanju protiv njega, naspram kojega sad sama sebe shvaća kao ”izokrenuti svijet”.
Ne zapada li, međutim, time filosofija u susjedstvo one ”mutne ekstaze” koja u teosofiji i drugim tajanstvenim tako zvanim višim načinima spoznavanja tvrdi da nadilazi uobičajeni svjetonazor? Ono što filosofiju principielno razlikuje od svega takve vrste jest to da se ona ne samo suprotstavlja, nego onu samorazumljivost kojoj se otima navlastito čini problemom i spoznavajući je određuje. Prirodni svjetonazor ne biva preskočen nego prevladan. On ne biva odbačen kao ono tek lažno, nego spoznat u svojoj nužnosti. Ne biva stavljen u stranu, nego kao prirodni stav koji je odsada postao upitnim postaje prvom temom promišljanja.”
(Eugen Fink, Uvod u filosofiju)

Sokrat kao prekretna točka same istine? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

U sofistici aletheia – ona nezaboravljena – prvi put u povijesti filosofije pada u zaborav. Ono što stupa na njeno mjesto jest nomos u smislu čovječjeg pričina – kao što se svaka stvar meni pričinja, takva ona za mene i jest; kakva se tebi pričinja takva za tebe i jest; i jedan i drugi smo […]