tmušoljub?

Određenje zadaće filosofije kao ponovnog uspostavljanja cjelovitosti pretpostavlja jedno izgubljeno izvorno stanje te svojevrstan ”pad” koji zahtjeva filosofsko iscjeljivanje. U pripovijesti o iskonu filosofije Grci početno življahu u malim organskim zajednicama prema drevnim tradicijama, vođeni mudracima (sofos) ukorijenjenima u božanskome ali i djelatnima u zajednici, i to istodobno kao politički vođe, kao nadahnuti umjetnici, te znalci prirode i psihe (tzv. ”sedam mudraca”). Negdje oko 600. godine pr. Kr. raspade se to organsko jedinstvo, pa posljednji od iskonskih filosofuos andras poput Heraklita i Parmenida doduše i dalje govorahu pouzdano, iz bliskosti s onim samim mudrim (sofon), ali u suprotstavljenosti spram svojih sugrađana kojima nestade sluha za takav govor.

Taj su manjak sluha htjeli nadoknaditi mnogobrojni novi učitelji mudrosti (sofistes) čija mudrovanja ne izniču iz nekog više-nego-ljudskog ”mudrog samog” (čega vjerojatno uopće nema), niti nasljeđuju drevne predaje (koje smatraju ne-obvezujućim konvencijama), nego iz vještine trženja i sporenja na tržnici.

No takva ras-pravljanja, čak i u ”pobjedi”, ne iscjeljuju, nego dodatno ras-cjeljuju. Filosofija započinje u osvješćenju nedostatnosti sofističke ”mudrosti” da zadovolji žudnju za nedostajućom cjelovitosti. Žudnju za onim što sami nismo Grci nazivahu eros, a umijeće njenog pobuđivanja i usmjeravanja ka najvišim ljudskim mogućnostima ”ljubav spram onoga mudroga”, mudroljublje – filosofia.

Cipra i philosophia perennis? (ulomak iz Marijan Cipra, Temelji ontologije, i Damir Barbarić, Marijan Cipra)

“Istina je rasprostranjena daleko šire nego što se misli, no odveć često biva premazana, odveć često prikrivena, pa i oslabljena, osakaćena, izopačena dopunama koje je zatiru i čine manje korisnom.
Upozoravajući na te tragove istine kod starih, ili (općenitije govoreći) kod prethodnika, zlato bi se izvadilo iz blata, dijamant iz njegova rudnika, i svjetlost iz tmine; i to bi uistinu bila nekakva perennis philosophia [vječna filosofija]. ” (Leibniz, u jednom pismu)

Parmenid: potrebno je oboje? (ulomci Parmenida, M. Cipre, O. Žuneca i D. Barbarića)

“Filosofija samu sebe uspostavlja u suprotstavljenosti prirodnom svjetonazoru i u obraćanju protiv njega, naspram kojega sad sama sebe shvaća kao ”izokrenuti svijet”.
Ne zapada li, međutim, time filosofija u susjedstvo one ”mutne ekstaze” koja u teosofiji i drugim tajanstvenim tako zvanim višim načinima spoznavanja tvrdi da nadilazi uobičajeni svjetonazor? Ono što filosofiju principielno razlikuje od svega takve vrste jest to da se ona ne samo suprotstavlja, nego onu samorazumljivost kojoj se otima navlastito čini problemom i spoznavajući je određuje. Prirodni svjetonazor ne biva preskočen nego prevladan. On ne biva odbačen kao ono tek lažno, nego spoznat u svojoj nužnosti. Ne biva stavljen u stranu, nego kao prirodni stav koji je odsada postao upitnim postaje prvom temom promišljanja.”
(Eugen Fink, Uvod u filosofiju)

Sokrat kao prekretna točka same istine? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

U sofistici aletheia – ona nezaboravljena – prvi put u povijesti filosofije pada u zaborav. Ono što stupa na njeno mjesto jest nomos u smislu čovječjeg pričina – kao što se svaka stvar meni pričinja, takva ona za mene i jest; kakva se tebi pričinja takva za tebe i jest; i jedan i drugi smo […]

sofistička kriza istine? (ulomak iz Franci Zore, Početak i smisao metafizičkih pitanja)

”Grci nisu došli na ideju da je egzistencija bogova nešto u što bi se moralo vjerovati. To je za nas možda najneobičnije na njihovoj religiji. Egzistencija bogova bijaše posvemašnja samorazumljivost.” Kraj te samorazumljivosti, ”odlazak bogova i obrat bitka”, doveo je do krize istine koju nazivamo sofistikom.

Platonova erotika?

Slika Platonovog Sokrata, ili općenito platoničkog filosofa, kao erotologa može biti iznenađujuća za prosječno poimanje prema kojem je ”platonizam”, ili čak cjelokupna filosofija, neko bestrasno motrenje ideja odvojeno od svega tjelesnog i čuvstvenog, te usmjereno na ”čistu” spoznaju. Ta druga slika prvenstveno počiva na dialogu Fedon, koji je (vjerojatno) neposredno prethodio Symposionu (”Gozbi”).

Obraćanjem pažnje na ljepotu onoga što nas prvenstveno pogađa kao lijepo (naime, tjelesna ljepota) učimo opažati i ljepotu duša, postupaka, znanja, i konačno, ljepotu u svemu (”ono lijepo samo”).

Spoznajni je ”uspon” ka cjelini znanja, dakle, neodvojiv od istodobnog iscjeljivanja čovjeka kao ”bića nedostatka”, u čemu ga vodi ”eros”, odnosno, nagon koji ”oblikuje živu supstanciju u sve šira jedinstva, tako da se život može produžiti i dovesti do višeg razvoja” (Freud).

filosofija kao samozacijeljivanje istine? (ulomci iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike i Igor Mikecin, Ciprina interpretacija Parmenida)

Ali, čemu sve to? To lutanje u nesigurnom, to dovođenje sebe u besputice? Kakva korist od toga? Kakva korist od filosofije? Tko tako pita, taj se nije zaputio u filosofiju – a i ne će, ne postavi li pitanje korjenitije (na primjer: kakva korist od života uopće? je li, dakle, baš sve – recimo cjelinu mog vlastitog života – moguće procijeniti s obzirom na neku korisnost?). Iz takvih, pak, korjenitih pitanja možda iznikne jedna slutnja, neki poziv na nešto što nadilazi svakodnevnu brigu o korisnosti. Pusti li da taj poziv u njemu raste, možda dospije i do onog pitanja iz naslova: je li, dakle, ta žudnja koja pokreće filosofiranje isključivo moja, ili me tu poziva nešto što je veće od mene?