Svaki eksperiment koji nastoji radikalno – lijevo ili desno – rekonstruirati društvenost, rađa se iz zaborava smrti. Život je prekratak da bi se se moglo
propitati i preiskusiti sve što nam je dano. Uvjerljivo nam je to ostavio u nasljeđe nedavno preminuli njemački filozof Odo Marquard u knjižici znakovita naslova Oproštaj od načelnog (Abschied vom Prinzipiellen): ”Čovjekov je život uvijek prekratak da bi se od onoga što čovjek jest u
proizvoljnom opsegu odvojio promjenom: za to jednostavno nema vremena. Iz tog razloga život mora uvijek pretežno ostati ono što je povijesno već bio: mora se nadovezati (anknüpfen). Budućnost (Zukunft) treba izvor (Herkunft); ‘izbor koji sam ja’ nošen je neizborom koji sam ja, i taj je za većinu od nas uvijek toliko dominantan da – zbog kratkoće našeg života – nadilazi i našu mogućnost zasnivanja. Zato nije potrebno, ako uopće – pod uvjetima vremenske stiske naše vitae brevis – hoćemo zasnivati, da zasnujemo svoj neizbor, nego izbor (promjenu): teret je dokaza na strani onoga koji mijenja. Kad skepsa prihvati to pravilo, koje proizlazi iz ljudske smrtnosti, ona stremi konzervativizmu. Konzervativno je pritom posve neemfatičan pojam koji nam najbolje objašnjava kirurg, promišljajući hoće li bolest tretirati konzervativno ili pak treba odstraniti jetru, zub, ruku ili crijeva: lege artis izrezujemo samo ako moramo (ako su za to nužni razlozi), inače ne i nikada sve. Nema operacije bez konzervativnog tretmana jer iz čovjeka ne možemo izrezati cijelog čovjeka.”