muzika kao nadilaženje dualizma osjetilnog i mislivog? (ulomak iz Marko Tokić, Platon i Plotin o glazbi)

“I prema Platonu i prema Plotinu glazba je u službi uspostave muzičnosti duše. Glazba se sastoji od ritma i sklada uz pomoć kojih duša oglašava u sebi ljepotu onoga mislivog. Ljepota onoga mislivog nije oprečna ljepoti onoga osjetivog. Zvučnim nasljedovanjem ljepote onoga mislivog glazba hrani sjećanje duše, radi čega se čovjek uspijeva odvraćati od stvari u kojima se vidljivo ne očituje ljepota, te ostvarivati istinit način života.” (novi članak Marka Tokića u zadnjem broju Filozofskih istraživanja)

Oglasi

Platon kao lijek? (ulomak iz Marko Tokić, Život, zdravlje i liječništvo u Platonovoj filozofiji)

Pročitah knjigu iz naslova (zapravo širem čitateljstvu prilagođeni tekst doktorske disertacije) i oduševljen sam. Knjiga podržava moje temeljno uvjerenje da je filosofsko nastojanje usmjereno ka cjelovitosti, i to u analogiji sa zdravljem, te da je takvo nastojanje par exellence Platonovo. Odnosno, nasuprot onome što se priča, platonizam=eurotaoizam. 🙂

Zadnje poglavlje knjige upućuje na suvremenost u razgovoru s Nietzscheom, Foucaultom i Ivanom Illichem. Svakako preporučujem.

Platonova gimnastika? (ulomak iz Marko Tokić, Platonova gimnastika)

Naletjeh na zadnji broj  časopisa Metodički ogledi (prosinac 2012.), a u njemu naslov Platonova gimnastika. Autor je Marko Tokić, i svakako preporučujem čitanje cijeloga članka.

Čini se neobičnim to da naša zapadnjačka duhovna tradicija, navodni ”platonizam za puk” (Nietzche), nije razvila neke  vidove kultiviranja tijela nalik gore navedenima.  Ne znam je bilo takvog vježbanja u pred-kršćanskim helenističkim školama mudrosti: je li prevladao ”orfički stav” o tijelu kao tamnici za dušu,  ili ovaj o prijateljstvu duše spram tijela? Uglavnom, tek nakon ”smrti Boga” na Zapadu imamo maniju tjelesnog vježbanja – naravno, radi lijepog izgleda i radi sportskog natjecanja, a bez i najmanje primisli na ”poniranje u vlastitu nutrinu”. U međuvremenu su nam s Istoka stigla različita duhovnjačka tjelesna vježbanja kojima vjerojatno jest cilj nešto kao ”prijateljstvo s kosmosom”, pa, začudo, učimo tek od njih nešto nalik ovim razmišljanjima s početaka  Zapada. Možda vrijedi reći i da su zapadnjački duhovnjaci s početka 20. stoljeća (ukoliko ih nije neprimjereno spominjati) razvili neka vježbanja koja, barem na prvi pogled, izgledaju kao da su na tom Platonovom tragu (Steiner euritmiju, Gurdjieff ”svete plesove”).