Kant tvrdi da znanje općenito jest odnos prema objektima. Može se reći da je taj odnos prema objektima temeljno zoran [opažajan]: Na kakav se god način i pomoću kojih god sredstava neka spoznaja odnosila na predmete, ipak je zor [opažanje] onaj način pomoću kojega se ona neposredno odnosi na predmete i za čim teži sve […]
[T]ranscendentalna uobrazilja, kao čista sinteza, obrazuje suštinsko jedinstvo čistog opažaja (vreme) i čistog mišljenja (apercepcija). … Čistu uobrazilju Kant uvodi kao „neophodnu funkciju duše“. Explicite osvetliti položene temelje metafizike … znači odrediti čovekove duševne moći. „Po sebi je razumljivo“, ako je metafizika, po Kantovim sopstvenim rečima, imanentna ljudskoj prirodi, da zasnivanje metafizike ide tim smerom. […]
Slavni Heideggerov navod od prije skoro cijelog stoljeća kazuje o Europi koja se nalazi u škarama između Rusije i Amerike, koje su metafizički isto, naime s obzirom na njihov svjetski značaj i odnos spram duha. Taj je odnos nadiranje nečeg takvog što napadajući razara svaki rang i svako svjetski duhovno te ih proglašava lažju. To […]
(dvadesetčetvrti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Vidljiva priroda pokazala se, pa i u suvremenoj nam fizici, ne kao „sama stvar“ nego kao slika nečega bitno neslikovnog, osjetilno nedohvatljivog, što Cipra u svome dijalogu s Parmenidom naziva Sfaira. U tome je smislu vidljiva priroda pri-vid Sfaire, njen „osjetilni sjaj“. Međutim Platon nas […]
[P]ravi filosofi … se jednima čine posve bezvrijedni a drugima dostojni svake počasti. Pojavljuju se [fantazesthai] pak jedanput kao državnici, drugi put kao sofisti, a katkada mogu u nekoga stvoriti utisak kao da su posve obuzeti mahnitošću. (Platon, Sofist, 216c) Pita li se točnije što popularno mnijenje, koje je uvijek afektivno raspoloženo spram filosofa [na […]
(dvadesettreći zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Svijest … naime razlučuje od sebe nešto na što se istodobno odnosi; … i određena strana toga odnosa jest znanje. Ali od toga … razlučujemo bitak-za-sebe; to na što se znanje odnosi isto tako se od njega razlučuje, te postavlja kao bićevno i izvan toga odnosa. […]
(devetnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Kako misliti tu Ciprinu istost dvaju momenata, znanja i bitka, ako ona može prijeći u njihovu ne-istost? Kako nešto što je isto (a nešto je isto jedino samom sebi) ima mogućnost postati ne-isto (nekako se u sebi podvojiti)? Jedna Ciprina metafora za tu teško mislivu istost […]
(sedamnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Prvi od šest Ciprinih “dijaloga” s grčkim misliocima u Metamorfozama metafizike jest onaj s Parmenidom, naslovljen (samo u prvom izdanju MM) “Bitak i privid”. Parmenidova filozofija je prema Cipri sam početak povijesti filozofije. To znači da je istina kao istina cjeline bivstva po prvi put došla […]
(šesnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Moj omiljeni fizičar David Bohm, osim fizikom i onim što je nazivao „mišljenjem cjeline“ (odnosno metafizikom, mada on to nije tako htio nazvati), cijeloga života se bavio i dijalogom. To je naposljetku poprimilo jednu specifičnu praksu nazvanu Bohmian dialogue, gdje bi se dvadesetak ili više ljudi […]
(petnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Jednom sam u predgovor htio staviti rečenicu koju Vam sada pišem jer će Vam možda biti ključ: htio sam naime napisati da se moje djelo sastoji od dvaju dijelova: od onog koji je ovdje pred nama, i od svega onog što nisam napisao. I upravo taj drugi dio […]
nagovor na filosofiju 