episteme? (uz ulomak iz Aristotel, Nikomahova etika i Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

[nastavak na aletheia? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)] Već prije rekosmo kako postoje dva dijela duše, jedan koji je razuman i drugi koji je nerazuman. Sad na isti način valja razlučiti i u dijelu koji je razuman. Nek se pretpostavi da ima dva dijela u tome koji je razuman — jedan kojim promatramo ona od […]

idealnost i psihologizam?

Od samih začetaka filosofije, osobito se način postojanja onoga čime se bavimo u matematici i logici opirao svakom relativizmu i subjektivizmu. Za Husserla (kao i za Gottloba Fregea, jednog od začetnika druge najvažnije filosofske tradicije u 20. stoljeću, naime (jezično-)analitičke filosofije), to je također i brana spram psihologizma.

Prije nego vidimo kako je Husserl proveo tu obranu, treba reći da se ne radi isključivo o opovrgavanju nekih danas irelevantnih/napuštenih gledišta s početka prošloga stoljeća. Naime, za Hussela je psihologizam bio posebna vrsta naturalizma, odnosno pokušaja svođenja svake spoznaje, pa i logičke, na psihologiju shvaćenu kao prirodnu znanost.

Gödelov dokaz

Od (gotovo drevnog) pojavka ideje aksiomatskih („formalnih“) sustava – sustava dokazivanja koji kreću od jednostavnih i očitih tvrdnji te unaprijed definiranim pravilima izvode složenije tvrdnje – postojala je prešutna pretpostavka među matematičarima koja glasi „dokazivo je sinonim za istinito“. Ako možemo unutar nekog opće-prihvaćenog sustava dokazati primjerice Pitagorin poučak (a možemo), onda je on istinit. […]

Russellov paradoks?

Slijedim slutnju da se isto ono što su predsokratovski Grci nazivali apeiron danas naziva Lacanovim imenom ono Realno. Mada nužno propada pokušaj da se Realno samo opiše unutar jezika ili općenito simboličkog reda, ono ipak ne ostaje vječno skrivena ”stvar u sebi”, nego se očituje u obliku pukotina, rupa, praznina, uvrnuća, petlji, aporija i paradoksa u simboličkom redu. Lacan je, čini se, smatrao da su dobri primjeri za to Heisenbergove relacije neodređenosti u fizici i Russellov paradoks u matematici.

beskonačno?

Za Grke su brojevi prije svega cijeli brojevi, a onda i omjer (ratio, logos) dva takva broja, dakle “racionalni brojevi”. To što danas nazivamo “iracionalnim brojevima” oni nisu smatrali brojevima, mada su znali kako konstruirati nesumjerljive duljine, poput npr. dužine duge √2. Omjere takvih duljina – npr. omjer opsega i promjera kruga, naime π – […]

Zenonov paradoks?

Spor između neprekinutosti (kontinuuma) i odjelitosti (diskontinuiranosti, čestičnosti) ranom grčkom mišljenju najegzaktnije se izrazio slavnim Zenonovim paradoksima, u kojima se unutar simboličkog matematičkog reda otvara ponor onog beskonačnog. Zenon je bio Parmenidov učenik, manje sklon božanski nadahnutom misaonom pjesništvu a više analitici – pa ipak, on nastavlja Parmenidov nauk o homogenoj, kontinuiranoj i mirujućoj jednosti […]

nesumjerljivost?

Da neka dotad vrlo uspješna znanstvena metoda može doći do granice gdje postaje upitna – to su puno stoljeća prije Heisenberga, već na samom početku zapadnjačke znanosti, spoznali pitagorovci. Njima se posred matematike kao onog ponajviše ograničenog/racionalnog/simboličkog otvorio ponor beskonačnog/iracionalnog/realnog. Dodatna je sličnost s prošlim zapisom to što je i ovdje središnji odnos kontinuuma i […]

matematičko znanje kao sjećanje? (ulomak iz Platon, Menon i W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije)

Filosofija oduvijek najmanje ima posla s jednostavnim prijenosom znanja (od onih koji su svjesni da znaju onima koji su svjesni da ne znaju), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno i beskrajna, zadaća filosofije. Za to je par exellence primjer Platonov nauk o anamnesis, npr. kako je prikazan u slavnom ulomku iz Menona. (Platon bi početno neosviješteno stanje prije nazvao mnijenjem nego ”znanjem” (koje ne zna za sebe), no ostaje poanta da spoznaja eksplicira ono što je implicitno ”već tu” (kao kod prisjećanja).)