(dvadesetpeti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Čovjek jest i prirodno biće, ali nije puko prirodno biće. Nije jednostavan nego je na razgranatom putu. Nije nešto što naprosto jest, nego je nešto što može biti. Čovjek je bivstveno ono biće koje sve može biti. … Ovakvu svemogućnost čovjek posjeduje stoga što kao čovjek […]
(dvadesettreći zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Svijest … naime razlučuje od sebe nešto na što se istodobno odnosi; … i određena strana toga odnosa jest znanje. Ali od toga … razlučujemo bitak-za-sebe; to na što se znanje odnosi isto tako se od njega razlučuje, te postavlja kao bićevno i izvan toga odnosa. […]
Hegel u Fenomenologiji duha stoički stav ne opovrgava nego jednostavno napušta, i to zato što je dosadan. Uvažavajući ono philia u riječi filosofija, možda i ne bi bilo neprimjereno na isti način odustati od analitičke filosofije, uz jedno „boooring“. Doista, kad ne bi bilo i drugih načina filosofiranja, filosofija me ne bi zanimala. Ali neki […]
Da je knjiga Davora Ljubimira o Scheleru objavljena ranije mogao sam ovim jasnim i preglednim ulomkom o jednoj od mojih omiljenih tema uštedjeti nekoliko drugih već objavljenih na ovom blogu.
Sigurno ste se oduvijek pitali.
Prije nastavka niza o Schelerovim razinama vrijednosti, jedno pojašnjenje same te koncepcije vrijednosne hijerarhije.
Hegel kaže: “Spoznaj samoga sebe, to je nalog koji niti u sebi samom, niti u misli onoga tko je to prvi izgovorio nema značenje jednostavnog poznavanja sebe samoga, tj. poznavanja sposobnosti, karaktera, usmjerenja i nedostataka pojedinca, nego poznavanje onoga što je bitno istinito u čovjeku… Niti filosofija duha za svoj cilj ne postavlja tu tobožnju spoznaju koja u čovjeku traži njegove individualne osobine, strasti i slabosti…; spoznaju koja s jedne strane nema nikakve vrijednosti ukoliko ne pretpostavlja spoznaju općenitosti, tj. čovjeka, … a koja se, s druge strane, nikako ne odnosi na slučajnosti, na beznačajne i prolazne proizvode duhovnog bića i koje nimalo ne prodiru niti u njegovu bit niti u nutarnju prirodu.”
Ipak, samospoznaja mora biti i spoznaja upravo sebe, a ne neka antropološka spoznaja o vrsti homo sapiens. Čini se da je kretanje u tom krugu međusobnog zrcaljenja univerzalnog i individualnog bitan dio samospoznavanja.
Ranije objavljeni ulomak o Schelerovom pojmu osobe (https://protreptikos.wordpress.com/2014/05/17/osoba-ulomak-iz-dan-zahavi-max-scheler/) ipak je prekratak, pa evo još jednom na istu temu drugačija interpretacija, malo opširnija.
Baš kao što [Max Scheler] sociološki pandan osjetilnim vrijednostima vidi u “masi”, sociološki pandan vrijednosti upotrebljivosti u “stručnim udruženjima”, tako i … životne vrijednosti imaju svoju vlastitu socijalnu formu, naime “životnu zajednicu”. Valja naglasiti da je, među svim socijalnim formama, životna zajednica sa svojim podskupinama glavni nositelj prirodnog svjetonazora. … Intersubjektivno vremensko iskustvo među članovima […]
Druga razina vrijednosti, po Maxu Scheleru, jesu pragmatičke vrijednosti, odnosno vrijednosti korisnosti. Za tehnički i ekonomski način mišljenja, to je ujedno vrhovna vrijednost. Scheler sumnjiči i Heideggera da je zanemarivanjem vertikalne komponente ljudske egzistencije, analizirajući samo svakodnevnicu a ne i svetkovne, uzdignute dane čovjekove (barem u Bitku i vremenu), sebe ograničio na upravo ovu razinu kao temeljnu za nas.
nagovor na filosofiju 