(sebe)obrazovanje?

– Specijalistička izobrazba, dakle, nije cjelovito obrazovanje.
– Ma to je odavno zastarjela priča. Ljudi se školuju da postanu stručni u nekom poslu.
– Možda je filosofija, u akademiji ili izvan, oduvijek nešto vremenu neprimjereno, ”zastarjelo”.
– Onda da više ne financiramo izobrazbu u akademskoj filosofiji?
– Nije to pitanje za mene. Naravno, time ne bi nestala potreba za filosofiranjem kao cjelovitim sebe-obrazovanjem.
– Kažeš da nastojanje za tom tvojom cjelovitošću, što god to bilo, nema veze sa studijem filozofije. Ali filozofi su još od Pitagore, Platona i Aristotela do Ficina, Leibniza ili Humboldta osnivali obrazovne ustanove. Čemu? – ako je cijela stvar u tome da sam sebe radikalno pitam kako živjeti? Zašto uopće ustanove ako ”filosofirati” prvenstveno znači misliti samostalno?
– Zato što je slobodni prijateljski razgovor, kao prvenstveni medij filosofiranja, jedan od preduvjeta cjelovitog obrazovanja. Te su institucije naprosto mjesto za dijalog, osobito s iskusnijima na putu filosofiranja.

(klikni na naslov)

tehnologija?

Dok sama ne može znanstveno odrediti svoje svrhe, znanost, kao ni ostali ljudski projekti, ne može biti nesvrhovita. Proglasivši svaku teleologiju nedopustivim antropomorfizmom, prepustila se neosvještenom vodstvu instrumentalne svrhovitosti tehnologije. ”Jedan dio naše civilizacije – onaj posvećen tehnologiji – uzurpirao je vlast nad svim drugim komponentama, geografskim, biološkim i antropološkim: zapravo najpomamniji zagovornici tog procesa javno obznanjuju da se danas cijeli biološki svijet odmjenjuje tehnološkim, te da će čovjek ili postati dragovoljnom tvorevinom svoje tehnologije, ili će prestati postojati.” Napuštena od svakog pokušaja da bude vođena humanističkom kulturom, koja je u postmodernoj proglasila vlastitu irelevantnost, tehnologija ide kamo god je vodi nezasitna žudnja za uvijek više moći. U sofistici je odnos spram govora/mišljenja bio instrumentalan – sad instrumentalni odnos spram bića postaje sveopći. Zapostavljeni su drugi načini na koje možemo susresti biće (u umjetnosti, prijateljstvu, porodičnim odnosima, ljubavi, obuzetosti prirodom, molitvi, čak u pomnosti zanatlije ili seljaka, itd.). I rađanje i umiranje strano je zadnjem čovjeku jer njima nije moguće instrumentalno ovladati. Filosofija se, kao nastojanje za cjelovitošću, suprotstavlja tom osiromašenju mogućih odnosa spram bića. Možemo li ovladati tehnologijom, ili smo osuđeni da joj robujemo? Umjesto dvojbe vladanje/robovanje mogli bismo gajiti neinstrumentalne odnose spram bića, i time tehničkom pristupu odmjeriti primjerene granice.

sabranost? (ulomak iz Max Scheler, Položaj čovjeka u kozmosu)

Ono što čovjeka jedino čini ”čovjekom” nije novi stupanj života – a to osobito nije samo jedan stupanj jedne manifestacijske forme toga života, ”psihe” – nego je to svemu i svakome životu uopće, također životu u čovjeku, suprotstavljeni princip: jedna prava nova bitna činjenica koja se kao takva uopće ne može svesti na ”prirodnu evoluciju […]

bijeg u logose?

Višekratno je napomenuto kako Platonova erotička filosofija može iskakati iz onoga uobičajenog gledišta po kojem je platonizam prvenstveno neko obrtanje od osjetilnosti. Za to je shvaćanje ključno mjesto slavni “bijeg u logose” u Fedonu. Sokrat tu opisuje kako se u mladosti smućen odvratio od istraživanja onodobnih prirodoslovaca, i zaputio se na jednu “drugu plovidbu”: Ja […]

kontinentalna filosofija?

– Suvremena filosofija se razdvojila na ”analitičku” i ”kontinentalnu”. Ti se svrstavaš u ovu drugu?
– ”Kontinentalna filosofija” je oznaka koju daju analitički filosofi onome što ne zadovoljava njihove kriterije. Ništa drugo ne objedinjuje te raznolike filosofije, osim toga da su isključene iz ”analitičke filosofije”.
– Valjda ne prihvaćaju analitičke metode?
– Zabavno je da ”analitičari” sebe imenuju po metodi, a ove druge geografski (”kontinent” = Europa bez Britanskih otoka): ili si metodičan ili nisi english-speaking. 🙂
– To ”isključuju”, ”drugi”, zvuči netolerantno. Zar ne mora svako poimanje filosofije implicitno ili eksplicitno držati način na koji neki autori misle paradigmatskim primjerom ”pravoga” filosofiranja, a samim time neke druge drugorazrednima, jedva još filosofima? Analitičari samo hoće jasne kriterije po tom pitanju.
– Ja mislim da je tu znanstvenost nemoguća, da filosofija zahtijeva cijeloga čovjeka, osobu. Pitanje ”tko je pravi filosof” utoliko je uvijek osobno, a ne neko de-personalizirano, metodsko, anonimno znanstveno.

(klikni na naslov)

razlozi srca? (ulomak iz Max Scheler, Ordo amoris)

Jer ono što nazivamo ”duševnošću” ili na slikovit način ”srcem” čovjeka nije nikakav haos slijepih stanja osjećaja, koja bi se samo po nekakovim kauzalnim  pravilima povezivala ili izazivala s drugim tzv. psihičkim datostima. Ona sama je raščlanjena kopija kosmosa svih mogućih ljubljenjadostojnosti – ona je utoliko mikrokosmos svijeta vrijednosti. ”Le coeur a ses raisons.” Nastale […]

neograničenost ljubavnog jedinstva? (ulomak iz Max Scheler, Ordo amoris)

Tu neograničenost ljubavi ne treba shvaćati kao zahtjev za proširenjem ljubavi podjednako na sva bića. Takva apstraktna jednakost svih jedinki doduše vodi u matematičku beskonačnost (…, još jedno, i još jedno,…, n, n+1,…, u beskonačnost). Ali, u ljubavi takvo shvaćanje vodi površnoj repetitivnosti (primjerice u donžuanizmu), koja ne vidi druge razlike među ”objektima” ljubavi osim brojčane. Njezina svrha nije ona kojom samu sebe zavarava – naime robovanje kvazi-natjecateljskoj potrebi postizanja što boljeg score. Bit takve ”ljubavi” je ostati zapravo nedodirnut tim susretima. Izbjeći ono što ljubav može: da sam njome budem promijenjen.
Neograničenost ljubavi se ne svodi niti na ljubav spram nekog apstraktnog neodređenog Svega (kao u new-agerskom ”voljeti Univerzum”). Ljubav se ne razlijeva u bezmjernu neograničenost nerazlikovanja u kojem je sve-jedno, dakle, u kojem je svejedno. Ako je svejedno, to nije ljubav.
Ljubav polazi od konkretnog bića, ali se pri tom ne izolira od drugih: iz dubine svoje konkretnosti ona zrači na sve. Tim zračenjem postaje sve dublja – dubina je dimenzija u kojoj ljubav nema ograničenja. Ovdje beskonačnost ne slijedi iz jednostavnog ponavljanja stalno jednakoga (…, n, n + 1,…) nego iz ostajanja u istome, u ljubavi, pri stalno novim iskušenjima.

(klikni na naslov)

staza sa srcem?

– Kriterij za valjanost teorije ti je toplina oko srca? Presmiješno.
– Od svih mogućih istinitih teorija o beskonačno mnogo predmeta ovoga svijeta, tijekom svoga vrlo konačnoga života pozornost možeš posvetiti samo nekima. Kojima?
– Ovisi o interesima, životnim okolnostima, slučajnostima, tko zna čemu.
– Kako ”mjeriš” koliko ti je nešto interesantno?
– To je posve individualno. Tu doista vrijedi individuum est ineffabile. Nije opće-nito, stoga nije pri-općivo. O tome valja šutjeti. 🙂
– Kad pogledaš unatrag, od svega što te do sada zanimalo u životu, bilo to kolikogod kontingentno, zar ne smatraš neke interese bitnijima za ono što ti zapravo jesi, a druge više slučajnima, neke vjerojatno i potpunim gubitkom vremena? Postoji neka hijerahija bliskosti odnosno daljine spram onoga što si za sebe samoga bitno ti. Budući da u tom pogledu osjećaji imaju spoznajnu funkciju, nazovimo ”srcem” tu ideju sred-išta spram kojeg odmjeravaš bliskost i distancu od ”pravoga” tebe.

(klikni na naslov)