bijeg u logose?

Višekratno je napomenuto kako Platonova erotička filosofija može iskakati iz onoga uobičajenog gledišta po kojem je platonizam prvenstveno neko obrtanje od osjetilnosti. Za to je shvaćanje ključno mjesto slavni “bijeg u logose” u Fedonu. Sokrat tu opisuje kako se u mladosti smućen odvratio od istraživanja onodobnih prirodoslovaca, i zaputio se na jednu “drugu plovidbu”: Ja […]

kontinentalna filosofija?

– Suvremena filosofija se razdvojila na ”analitičku” i ”kontinentalnu”. Ti se svrstavaš u ovu drugu?
– ”Kontinentalna filosofija” je oznaka koju daju analitički filosofi onome što ne zadovoljava njihove kriterije. Ništa drugo ne objedinjuje te raznolike filosofije, osim toga da su isključene iz ”analitičke filosofije”.
– Valjda ne prihvaćaju analitičke metode?
– Zabavno je da ”analitičari” sebe imenuju po metodi, a ove druge geografski (”kontinent” = Europa bez Britanskih otoka): ili si metodičan ili nisi english-speaking. 🙂
– To ”isključuju”, ”drugi”, zvuči netolerantno. Zar ne mora svako poimanje filosofije implicitno ili eksplicitno držati način na koji neki autori misle paradigmatskim primjerom ”pravoga” filosofiranja, a samim time neke druge drugorazrednima, jedva još filosofima? Analitičari samo hoće jasne kriterije po tom pitanju.
– Ja mislim da je tu znanstvenost nemoguća, da filosofija zahtijeva cijeloga čovjeka, osobu. Pitanje ”tko je pravi filosof” utoliko je uvijek osobno, a ne neko de-personalizirano, metodsko, anonimno znanstveno.

(klikni na naslov)

razlozi srca? (ulomak iz Max Scheler, Ordo amoris)

Jer ono što nazivamo ”duševnošću” ili na slikovit način ”srcem” čovjeka nije nikakav haos slijepih stanja osjećaja, koja bi se samo po nekakovim kauzalnim  pravilima povezivala ili izazivala s drugim tzv. psihičkim datostima. Ona sama je raščlanjena kopija kosmosa svih mogućih ljubljenjadostojnosti – ona je utoliko mikrokosmos svijeta vrijednosti. ”Le coeur a ses raisons.” Nastale […]

neograničenost ljubavnog jedinstva? (ulomak iz Max Scheler, Ordo amoris)

Tu neograničenost ljubavi ne treba shvaćati kao zahtjev za proširenjem ljubavi podjednako na sva bića. Takva apstraktna jednakost svih jedinki doduše vodi u matematičku beskonačnost (…, još jedno, i još jedno,…, n, n+1,…, u beskonačnost). Ali, u ljubavi takvo shvaćanje vodi površnoj repetitivnosti (primjerice u donžuanizmu), koja ne vidi druge razlike među ”objektima” ljubavi osim brojčane. Njezina svrha nije ona kojom samu sebe zavarava – naime robovanje kvazi-natjecateljskoj potrebi postizanja što boljeg score. Bit takve ”ljubavi” je ostati zapravo nedodirnut tim susretima. Izbjeći ono što ljubav može: da sam njome budem promijenjen.
Neograničenost ljubavi se ne svodi niti na ljubav spram nekog apstraktnog neodređenog Svega (kao u new-agerskom ”voljeti Univerzum”). Ljubav se ne razlijeva u bezmjernu neograničenost nerazlikovanja u kojem je sve-jedno, dakle, u kojem je svejedno. Ako je svejedno, to nije ljubav.
Ljubav polazi od konkretnog bića, ali se pri tom ne izolira od drugih: iz dubine svoje konkretnosti ona zrači na sve. Tim zračenjem postaje sve dublja – dubina je dimenzija u kojoj ljubav nema ograničenja. Ovdje beskonačnost ne slijedi iz jednostavnog ponavljanja stalno jednakoga (…, n, n + 1,…) nego iz ostajanja u istome, u ljubavi, pri stalno novim iskušenjima.

(klikni na naslov)

staza sa srcem?

– Kriterij za valjanost teorije ti je toplina oko srca? Presmiješno.
– Od svih mogućih istinitih teorija o beskonačno mnogo predmeta ovoga svijeta, tijekom svoga vrlo konačnoga života pozornost možeš posvetiti samo nekima. Kojima?
– Ovisi o interesima, životnim okolnostima, slučajnostima, tko zna čemu.
– Kako ”mjeriš” koliko ti je nešto interesantno?
– To je posve individualno. Tu doista vrijedi individuum est ineffabile. Nije opće-nito, stoga nije pri-općivo. O tome valja šutjeti. 🙂
– Kad pogledaš unatrag, od svega što te do sada zanimalo u životu, bilo to kolikogod kontingentno, zar ne smatraš neke interese bitnijima za ono što ti zapravo jesi, a druge više slučajnima, neke vjerojatno i potpunim gubitkom vremena? Postoji neka hijerahija bliskosti odnosno daljine spram onoga što si za sebe samoga bitno ti. Budući da u tom pogledu osjećaji imaju spoznajnu funkciju, nazovimo ”srcem” tu ideju sred-išta spram kojeg odmjeravaš bliskost i distancu od ”pravoga” tebe.

(klikni na naslov)