transcendentno? trancendentalno? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(deveti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Misaono promatranje (theoria) istine dijelom je teško a dijelom lako. Znak je toga što nju nitko dostatno ne postiže, niti je opet u cijelosti promašuje, nego svatko kaže ponešto o naravi, i dok joj svaki pojedini pridaje ili ništa ili malo, iz svega što se prikupi […]

metafizika i etika? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(četvrti zapis u nizu čitanje: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike) Mada se u Metamorfozama metafizike izvorno (1978.) riječ etika jedva i spominje, u kasnijem Predgovoru drugom izdanju iz 1997. stoji zahtjev „svakoj suvremenoj metafizici“ da „bude prije svega etika“, odnosno jedno shvaćanje telosa povijesti metafizike iz koga se može zaključiti da je Marijan Cipra MM vidio […]

čitanje: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike

zlata jer oni tražeći zemlju mnogu preruju i pronađu malo (Heraklit, fr. 22., preveo: I. Mikecin) Tako sam i ja “mudroslovlje” 20+ godina “s marom proučavo, a jadna ostadoh budala što zna koliko je i znala”. 🙂 Ali jedan grumen kojeg nađoh na početku još mi sjaji, pa je krajnje vrijeme da zagrizem u nj, […]

fizičari i njemačka sklonost metafizici? (ulomci B. Russella i W. Heisenberga)

Ne samo da se bias spram metafizike pokazuje u njemačkoj filosofiji (nasuprot uglavnom english-speaking analitičke) , nego su i neki od najvećih znanstvenika prošlog stoljeća – Einstein, Pauli, Gödel i Heisenberg – pokazivali takve sklonosti.

biće? (ulomak iz Nicolai Hartmann, Prilog zasnivanju ontologije)

Svaka filozofija i svaka pučka slika svijeta ima neko shvaćanje bića. Mnogobrojnost nazora na svijet, ma u čemu inače ležale njihove u prvi mah uočljive razlike, predstavlja ujedno mnogobrojnost shvaćanja bitka. Ako i pretpostavimo da ona u svojoj mnoštvenosti ne pogađaju općenitost “bića kao bića”, ipak se na promašaju može naučiti što ovo općenito nije. […]

bitak kao odustajanje od utemeljenja? (ulomak iz Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike)

Heideggeru je bilo osobito značajno osloboditi se novovjekovnog pojma čovjeka kao subjekta (naravno, to nipošto ne znači da ga smješta pod objekt) – jer za subjekt je sve na što nailazi tek neki objekt. U takvom je shvaćanju svega kao objekta ontološka in-diferencija. Svejedno je susreće li subjekt neki kamen, neki cvijet, nekog čovjeka, nekog anđela ili Boga, njemu je sve podjednako objekt za njega kao subjekt.

Tradicionalna metafizika uvijek kad pita o biću u cjelini smjesta postavlja i neko najviše biće kao nositelja bitka, i sam metafizičar hoće sebe na tom najvišem biću utemeljiti. To najviše biće tradicionalne metafizike, kako to tumači Heidegger, poprima različite vidove – za Aristotela je to Bog, za Hegela apsolutni duh, za Nietzschea volja za moć, za prirodoznanstvenike prirodne zakonitosti itd. U svakom slučaju, traži se jedno biće na kojem se mogu utemeljiti sva ostala bića.

Heidegger kaže da se čovjek treba osloboditi idola kojima čovjek običava pribjegavati – to znači da nam valja u sebi ukinuti volju za samoutemeljenjem u nekom najvišem biću.
Jer shvaćajući ono najviše kao još jedno biće – makar neko osobito – ono time postaje nekim objektom za nas, za naše poimanje. A objekt se neizbježno shvaća kao nešto nama pred-ručno, nešto što je podložno našoj mani-pulaciji. Nešto dohvatljivo.
Pa bilo to biće i sam Bog, opet ga subjekt postavlja kao neki objekt kojega valja ovim ili onim lukavstvom dohvatiti. Ali jednako tako i shvati li se najviše biće kao priroda, ili moć, ili…

A sve to znači da time to ”najviše biće” uopće nije najviše biće nego da time subjekt samog sebe zapravo postavlja kao najviše biće, kao onoga koji proglašava rang, i dohvaća tako rangirana bića. Time se to ”najviše biće” pokazuje nečim doista suviše ljudskim.

(klikni na naslov)