fizičari i njemačka sklonost metafizici? (ulomci B. Russella i W. Heisenberga)

Ne samo da se bias spram metafizike pokazuje u njemačkoj filosofiji (nasuprot uglavnom english-speaking analitičke) , nego su i neki od najvećih znanstvenika prošlog stoljeća – Einstein, Pauli, Gödel i Heisenberg – pokazivali takve sklonosti.

biće? (ulomak iz Nicolai Hartmann, Prilog zasnivanju ontologije)

Mnogima se naklapanje o biću (a osobito o bitku) može se učiniti suviše apstraktno, možda poput neke ne-realne igrarije, ili čak ispraznog mudrovanja s vrlo zemaljskim, suviše ljudskim ciljevima. Većina nas je zadržala početnu antipatiju prema tim pojmovima još s početka četvrtog razreda gimnazije, kad nas se, htjeli mi to ili ne, pokušalo uvesti u filosofiju putem tih preapstraktnih pojmova.

Ipak, pitanje što je zbilja, a što nije pogađa svakoga. To nije tek neko pitanje na koje dokono nailazimo, to je pitanje koje nam se neizbježno nameće. Uzmimo primjerice zaljubljenost. Je li ona realna? Je li ona ”nešto što jest” – naime neko ”biće”? Kad kažem ”uistinu te volim, moja je ljubav stvarna”, hoću upravo to reći, da je ta ljubav ”nešto što jest”, da nije tek privid koji ”zapravo nije”, odnosno, da je ona neko ”biće”. Dakle, to nije neko dokono filosofirajuće pitanje, to ”je li ta ljubav realna”. Ili npr. neka moja misao, bilo koja – je li ona nešto zbiljsko? Ta apstraktna pitanja u stanovitoj situaciji postanu najkonkretnija pitanja našeg života: npr. da li postupiti po onome što osjećam kao ljubav? Je li taj osjećaj koji me vodi nešto dovoljno ”solidno”, ”čvrsto”, odnosno ”realno”, ”zbiljsko”, dakle nešto na čemu mogu ”temeljiti” svoj život? Ili je možda ”stvarnost” ipak nešto drugo? Ili, npr. postupiti po svome mišljenju, po svome uvjerenju – kolika je realnost toga moga ”mišljenja”, ”uvjerenja”, pa da svoj život zasnivam na tome? Zar ne kažemo često ”to je tek tvoje mišljenje, realnost je nešto drugo”, ili ”on je zaljubljen pa ne vidi realnost, ne vidi stvarni život”. Pitanje ”što je realno?”, odnosno ”što uistinu postoji?”, odnosno ”što jest? (a što pak nije mada se nekako priviđa kao da jest?)” – jedno je te isto pitanje, i nije puka igrarija, nego presudno pitanje koje ne možemo izbjeći. I odgovori na to pitanje vode naš život, postavljali mi sebi ta pitanja eksplicitno (pri filosofiranju) ili uzimali neke gotove odgovore putem tko zna otkud zadobivenih a nepropitanih tuđih mnijenja o tome što je to tako zvana ”realnost” ili ”stvarni život” i slično.

Hartmann ovdje sabire uobičajena gledišta o tom problemu. Započinje s onim što naziva ”shvaćanje bića kao stvari” (to je ono pod 1.). Na primjeru zaljubljenosti: ako netko shvaća da ono što jest, ono realno može biti jedino nešto nalik nekoj opipljivoj stvari, tad to po pitanjima npr. ljubavi vodi nekim tipičnim krivim shvaćanjima. Recimo, vodi smiješnoj zamisli da je netko ”nečiju” ljubav ukrao. Jer, ako je ljubav bila realna (a jest) onda ona, poput neke stvari, nije mogla tek tako nestati. Jedino je netko mogao odnijeti negdje drugdje, poput neke stvari koju se može uzeti i prisvojiti. Pa je neki lopov ili lopovica odnijela tu stvar koja pripada meni, naime ljubav. Ili, drugi problem u koji se upada zbog istog pogrešnog shvaćanja bića, jest ono poznato: ako je ljubav nestala, to znači da nikad nije ni bila stvarna – ono što je stvarno ”nije potrošno”. Naravno, u korijenu toga je pogrešno shvaćanje da je zbiljsko samo ono što je nepromjenjivo. Čitavu pjesmaricu s Narodnog radija mogli bismo objasniti iz ovih par pogrešnih shvaćanja o tome što je to biće. 🙂 Dakle, to je prva pogreška, najrasprostranjenija i najizdržljivija, biće je ono što je poput neke stvari, nešto što je opipljivo – ako nije ”opipljivo” nije ni zbiljsko, ne postoji uistinu.
Pod 2. Hartmann sabire neka više reflektirana stajališta. Prvo je: zbilja je ono što se u ovom trenutku pojavaljuje mojim osjetilima i ništa drugo. Dakle, ono što opažam to je realno, sve drugo su tek umišljaji. Ali, naravno, mi opažamo i neke zakonitosti u svome iskustvu, možemo donosti neka predviđanja o budućem iskustvu, o tome što će se tek pojavljivati mojim osjetilima. Pa vidimo da su neka od tih predvianja istinita. Stoga i pravilnosti koje tako domišljamo (npr. prirodni zakoni) također imaju svoju realnost, mada nisu predmet izravnog opažanja osjetila.
Drugo o čemu Hartmann govori pod 2. jest u zadnje vrijeme vrlo popularno (osobito posredovano zen literaturom) shvaćanje o ”sadašnjem trenutku” kao jedino realnom. Prošlost više nije, budućnost još nije, tek sadašnjost jest. I doista, ima u tome istine. No lako je vidjeti da i prošlost ima svoje djelovanje u sadašnjosti (barem putem pamćenja), da budućnost ima svoje djelovanje u sadašnjosti (barem putem očekivanja). Netko će reći ”to su tek misli o pošlosti i misli o budućnosti, to nije zbilja”, ali zar i misli ne spadaju u ”zbilju”? Zar naše misli nemaju baš nikakav utjecaj na naš život pa da ih tek tako proglasimo nečim što je nezbiljsko?
Ono o čemu govori pod 3. je, čini mi se, dovoljno jasno. Sljedeća opasnost je, kad se opazi da iza pukih pojava ima još i daljnje zbilje, pasti u shvaćanje da je samo ono ”iza”, ”nad”… zbilja, a ”ovaj svijet” puki privid.
Još jedna tipična pogreška u razumijevanju ljubavnih odnosa slijedi iz pogrešne ontologije, kako je to Hartmann lijepo objasnio pod 3. A to je ono: ”tek sad vidim tvoje pravo lice”. Do tad je čitavo vrijeme pokazivao lijepo lice, a sad, za trenutak, pokazuje svoju ružnu stranu. Ali to se ne shvaća kao tek ”ružna strana lica”, ne, nego upravo kao ”pravo lice”. Zašto je ono ”pravo”, a ono drugo, lijepo, nije ”pravo” nego neko ”nepravo”? Jer lijepo je češće i više pokazivao, pa zašto ono ne bi bilo shvaćeno kao ”pravo lice”? Zbog greške u ontologiji! 🙂 Zbog onog shvaćanja pod 3.: ”pravo” je ono što je skriveno, što je ”iza”, što se ne vidi lako. Ono što se pojavljuje stalno i najčešće, to je ”puka pojava”, to ”nije zapravo” tako.
Kriva ontologija, dakle pogrešno shvaćanje ”bića”, znači upravo pogrešno shvaćanje baš svega. 😉

bitak kao odustajanje od utemeljenja? (ulomak iz Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike)

Heideggeru je bilo osobito značajno osloboditi se novovjekovnog pojma čovjeka kao subjekta (naravno, to nipošto ne znači da ga smješta pod objekt) – jer za subjekt je sve na što nailazi tek neki objekt. U takvom je shvaćanju svega kao objekta ontološka in-diferencija. Svejedno je susreće li subjekt neki kamen, neki cvijet, nekog čovjeka, nekog anđela ili Boga, njemu je sve podjednako objekt za njega kao subjekt.

Tradicionalna metafizika uvijek kad pita o biću u cjelini smjesta postavlja i neko najviše biće kao nositelja bitka, i sam metafizičar hoće sebe na tom najvišem biću utemeljiti. To najviše biće tradicionalne metafizike, kako to tumači Heidegger, poprima različite vidove – za Aristotela je to Bog, za Hegela apsolutni duh, za Nietzschea volja za moć, za prirodoznanstvenike prirodne zakonitosti itd. U svakom slučaju, traži se jedno biće na kojem se mogu utemeljiti sva ostala bića.

Heidegger kaže da se čovjek treba osloboditi idola kojima čovjek običava pribjegavati – to znači da nam valja u sebi ukinuti volju za samoutemeljenjem u nekom najvišem biću.
Jer shvaćajući ono najviše kao još jedno biće – makar neko osobito – ono time postaje nekim objektom za nas, za naše poimanje. A objekt se neizbježno shvaća kao nešto nama pred-ručno, nešto što je podložno našoj mani-pulaciji. Nešto dohvatljivo.
Pa bilo to biće i sam Bog, opet ga subjekt postavlja kao neki objekt kojega valja ovim ili onim lukavstvom dohvatiti. Ali jednako tako i shvati li se najviše biće kao priroda, ili moć, ili…

A sve to znači da time to ”najviše biće” uopće nije najviše biće nego da time subjekt samog sebe zapravo postavlja kao najviše biće, kao onoga koji proglašava rang, i dohvaća tako rangirana bića. Time se to ”najviše biće” pokazuje nečim doista suviše ljudskim.

(klikni na naslov)