Svakako, društveno uklanjanje jedne heteronomije (zakonodavstva drugih) ne znači već i autonomiju, nego najčešće tek vladavinu nekih drugih drugih (npr. eksperata, danas osobito ”znanstvenih”, za ovo ili ono). Stoga bi valjalo naposljetku za ozbiljno uzeti onu Kantovu sintagmu: ”samoskrivljena nezrelost”. (https://protreptikos.wordpress.com/2005/11/26/sapere-aude-ulomak-iz-immanuel-kant-sta-je-prosvecenost/) Ukoliko se mogu služiti vlastitim razumom, svako zanemarivanje te mogućnosti moja je vlastita odgovornost. Bilo kakva ”krivnja” za moju nezrelost nije na bilo kome Drugome: na Crkvi, na roditeljima, na muškarcima, na konzervativnoj sredini, na zlim političarima, na društvu ili državi, na konzumerizmu i zatupljujućim medijima, na komšiluku, na nihilizmu, Kali yugi, kapitalizmu, ekspertima, genima niti horoskopu. Mnogošto od toga nas neporecivo uvjetuje – no, zahtjev samosvijesti za autonomijom je podjednako neporeciv. Bez vlastitoga uvida u ispravnost neke norme, nepodnošljiv je svaki zahtjev za posluhom.
Uostalom, zapravo ga ionako ne možemo izbjeći: jer čak i ako se prepustim vodstvu drugih, opet je i to prepuštanje moja vlastita odluka (čije ću posljedice u svakom slučaju snositi). Ali, ako je neizbježno, čemu pozivati na to? Oslonac u vlastitome mišljenju ujedno znači i mišljenje vlastitosti: koji je put moj vlastiti, tko sam to ja?
Vlastito mišljenje (”sapere aude!”) nužno se obrće u mišljenje vlastitosti (”gnothi seauton!”), odnosno, prosvjetiteljstvo je prvi korak ka prosvjetljenju. Michel Foucault u svom jubilarnom komentaru uz dvjestogodišnjicu Kantovog programatskog teksta o prosvjetiteljstvu rasvjetljava taj početni stav (kojega on naziva ”stavom moderniteta”) .