U naše doba Michel Foucault je onaj koji je ponovno učinio aktualnim Platonova “Alkibijada”, interpretirajući ga višekratno kao jednog od ključnih platoničkih tekstova (pa nije slučajno da izdavač novog prijevoda “Alkibijada” objavljuje i Foucaulta). Ovaj ulomak slijedi tu interpretaciju.
Život, zdravlje i liječništvo danas, prema Marku Tokiću, upravo su određeni preokrenutim platonizmom, i to onakav kakvoga je sam Platon zamislio u Timeju.
Kao paradigmatski primjer parezije Michel Foucault navodi dvije situacije opisane u Plutarhovom ulomku, a u kojima su akteri bili Platon, njegov učenik Dion i sirakuški tiranin Dionizije.
U novom broju Holona (http://hdi.hr/wp-content/uploads/sites/171/2014/12/Holon-422014.pdf) posvećenom Michelu Foucaultu Jadranka Brnčić analizira njegovo razumijevanje jedne antičke govorne prakse, ”parezije”, kao osobitog vida govorenja istine u kojoj su za istinu istodobno i podjednako važni i sadržaj iskaza i govornik (u konkretnosti govorne situacije).
Foucault interpretira moj omiljeni Platonov pasus, iz Sedmog pisma, a nasuprot tezi o navodnom logocentrizmu platonizma.
Svakako, društveno uklanjanje jedne heteronomije (zakonodavstva drugih) ne znači već i autonomiju, nego najčešće tek vladavinu nekih drugih drugih (npr. eksperata, danas osobito ”znanstvenih”, za ovo ili ono). Stoga bi valjalo naposljetku za ozbiljno uzeti onu Kantovu sintagmu: ”samoskrivljena nezrelost”. (https://protreptikos.wordpress.com/2005/11/26/sapere-aude-ulomak-iz-immanuel-kant-sta-je-prosvecenost/) Ukoliko se mogu služiti vlastitim razumom, svako zanemarivanje te mogućnosti moja je vlastita odgovornost. Bilo kakva ”krivnja” za moju nezrelost nije na bilo kome Drugome: na Crkvi, na roditeljima, na muškarcima, na konzervativnoj sredini, na zlim političarima, na društvu ili državi, na konzumerizmu i zatupljujućim medijima, na komšiluku, na nihilizmu, Kali yugi, kapitalizmu, ekspertima, genima niti horoskopu. Mnogošto od toga nas neporecivo uvjetuje – no, zahtjev samosvijesti za autonomijom je podjednako neporeciv. Bez vlastitoga uvida u ispravnost neke norme, nepodnošljiv je svaki zahtjev za posluhom.
Uostalom, zapravo ga ionako ne možemo izbjeći: jer čak i ako se prepustim vodstvu drugih, opet je i to prepuštanje moja vlastita odluka (čije ću posljedice u svakom slučaju snositi). Ali, ako je neizbježno, čemu pozivati na to? Oslonac u vlastitome mišljenju ujedno znači i mišljenje vlastitosti: koji je put moj vlastiti, tko sam to ja?
Vlastito mišljenje (”sapere aude!”) nužno se obrće u mišljenje vlastitosti (”gnothi seauton!”), odnosno, prosvjetiteljstvo je prvi korak ka prosvjetljenju. Michel Foucault u svom jubilarnom komentaru uz dvjestogodišnjicu Kantovog programatskog teksta o prosvjetiteljstvu rasvjetljava taj početni stav (kojega on naziva ”stavom moderniteta”) .
