ljudski život kao igra? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i metafizika)

Pojam igre je barem triput bio tema na ovom Nagovoru na filosofiju (Wittgenstein: https://protreptikos.wordpress.com/2005/03/28/igre-jezicne-igre-obiteljske-slicnosti-ulomak-iz-ludwig-wittgenstein-filozofijska-istrazivanja/ , Hesse: https://protreptikos.wordpress.com/2014/08/27/igra-staklenim-perlama-ulomak-iz-hermann-hesse-igra-staklenim-perlama/ i Gadamer: https://protreptikos.wordpress.com/2006/02/02/igra-ulomak-iz-hans-georg-gadamer-aktualnost-lijepoga/ ). Ipak, izgleda da rehabilitacija toga pojma i njegovo pomicanje od marginalne pojave (npr. kod Aristotela) sve do u središte razmatranja o ljudskom životu započinje s Nietzscheom.

mladi Niče i mladi Hajdeger? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i Hajdeger)

Poznato je da se Heidegger u tridesetim, četrdesetim, pa i pedesetim godinama prošlog stoljeća intenzivno bavio Nietzscheom. No, Mihailo Đurić nalazi da je već u Bitku i vremenu temeljna struktura vremena, dinamičko odnošenje budućnosti, prošlosti i sadašnjosti, nadahnuta Nietzscheom, odnosno njegovim ranim spisom, drugim Nesuvremenim razmatranjem pod naslovom O koristi i šteti historije za život.

vremenitost i ponavljanje? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i Hajdeger)

Još jedno pojašnjenje je potrebno uz Vetterov ulomak (https://protreptikos.wordpress.com/2014/10/10/pocetak-filosofije-ulomak-iz-helmuth-vetter-texta-in-contextibus/), a odnosi se na razliku između povijesnog i historijskog, odnosno, uz pojam ”prisvajajućeg ponavljanja”. Radi se o jednoj od ključnih stvari Heideggerovog ”Bitka i vremena”, ovdje u jasnoj interpretaciji Mihaila Đurića.

porijeklo tragedije u magijskoj terapeutici?

Kao što rekoh,  uzeo sam ponovno čitati Nietzscheovo Rođenje tragedije radi njegove kritike ”sokratizma” ali me, prije nego (valjda u sljedećem zapisu) konačno krenem na to, spopalo jedno razmišljanje o onome što je formalno glavna tema toga spisa, naime o ”podrijetlu grčke tragedije”. O tome zapravo nemam pojma, ali zato je ovo ”dnevnik čitanja”: što na umu to na blogu. 🙂

A meni je teško izbjeći misao da su Hellingerove obiteljske konstelacije relevantne pri odgovoru na pitanje o podrijetlu tragedije. Naime, ono što se otkriva u konstelacijama često nalikuje na antičke tragedije: npr. skriveni postupci predaka određuju nekom nesvjesnom ”prisilom ponavljanja” sudbine potomaka. Naravno, bitna je razlika spram teatra i tragedije da konstelacije nitko ne piše niti glumi – ali, upravo će to biti spoj prema Nietzscheovim razmatranjima.

U zbivanju konstelacija najprije možemo prepoznati dionisko i apolonsko počelo na djelu. Bit dioniskog je spontano kretanje – ne po vlastitoj volji, nego po raspoloženju koje obuzima. To je ujedno i ključni aspekt konstelacija. Apolonski moment je izvođenje skrivenoga na vidjelo. Mnogo toga svojstvenoga konstelacijama Nietzsche je naslutio u početcima grčke tragedije.

ideologija?

Mada moderno doba sebe voli vidjeti kao napuštanje svjetonazorskih predrasuda, ipak se ”moć samorazumljivoga”, ”fundamentalna tendencija života” ka sigurnosti, čvrstoći, bezupitnosti, ukorijenjenosti… očituje i tamo gdje su tradicije odbačene u korist znanstvenog progresa, kao ideologija.

Shvaćena najprije kao ”kriva (samo)svijest” koja ne prepoznaje vlastitu uvjetovanost društvenim (prvenstveno ekonomskim) odnosima, uskoro je prepoznata i u onim ”kritikama ideologije” koje vjeruju da mogu objasniti mehanizme društva i povijesti. Upitnim postaje njihov znanstveni status, pa se problem premješta s ”krive svijesti” (pogrešnih vjerovanja načelno podložnih racionalnoj argumentaciji) na ”krivo nesvjesno”: pogrešna djelovanja unatoč ispravnim vjerovanjima. Takav rascjep, svojevrsna duševna bolest društva, treba svoga ”psihoanalitičara”, naime kritičara ideologije. Ali otkud njemu ”prava svijest” (bila ona izvan-ideološka ili ispravno-ideološka)?

Ne slijedi li onaj rascjep mišljenja i djelovanja iz toga što u našoj psihi, uz eksplicitnu samosvijest modernoga građanina (”ideologija”), nalazimo dublje i starije nesvjesne slojeve, koji se ne podvrgavaju ”prosvijećenim” zamislima? Tada to nije takva bolest uma zbog koje više ne bismo smjeli vjerovati sebi samima, pa se prepustiti navodno nadmoćnoj ”logici ideje”, nego naprosto o conditio humana: traganje za uvijek krhkom ravnotežom između poriva ka sigurnoj ukorijenjenosti u naslijeđenim strukturama i poretcima našega društvenog svijeta i njemu suprotnoga, kritičkoga, ka novom i otvorenom.

Nietzsche: intelekt kao zaborav metaforičnosti? (ulomci F. Nietzschea, E. Finka, M. Đurića i P. Sloterdijka)

Nietzsche nije unaprijed promislio samo danas aktualnu usporedbu znanja sa (“koherentističkom”) splavi koja, umjesto da počiva na čvrstim temeljima i sigurnom tlu, pluta po beskonačnom tekućem bezdanu (“more”, “apeiron”), nego mu, već u najranijoj fazi njegova mišljenja, nije izmaknula niti njoj danas konkurentska (“fundacionalistička”) usporedba znanja (“istine”) s piramidom. Pomislimo još osobito na tvorbu pojmova. Svaka […]

put? (ulomak iz Mihailo Đurić, Utopija izmene sveta)

Od Odiseje do američkih road movies, metafora puta kao čovjekovog života prožima svu zapadnjačku kulturu. Uključujući i kršćanstvo gdje je riječ put u slavnoj metafori podignuta na isti rang s tako obuhvatnim riječima kao što su istina i život. U istočnim je tradicijama također moguće naći mnoštvo mjesta koja bi se dobro uklopila u gornji post – to je, dakako, najočitije u činjenici da središnja riječ kineske filosofije, tao, ima za osnovno značenje put. Ali ne samo u univerzalnoj tradiciji, nego i u novijoj hrvatskoj filosofiji, riječi put i putovanje imaju zvuk nečega bitnog: vidi npr. Sutlićev naslov ‘Sve je samo putovanje’ ili Barbarićev ‘S puta mišljenja’.
Možda Đurić previše pojednostavnjuje kad oštro razdijeljuje filosofsko shvaćanje puta po formuli: metafizika (od Platona do Hegela) je orijentirana prvenstveno na cilj puta, a postmetafizika (Heidegger) na sami put. Upravo je npr. za Platonov opis izlaska iz spilje ključno moći okrenuti se (http://hasu.blog.hr/arhiva-2007-02.html#1622173873) iz jednousmjerenosti. I ne samo na početku, kao prvi korak puta, nego i vrhunac puta opet uključuje jedan obrat natrag. S druge strane i opis Heideggerovog shvaćanja puta govori o ”primjerenosti svom bitnom zadatku”, dakle, nipošto se ne radi o pukoj bezciljnosti. Tako da su možda stvari s putom i bespućima oduvijek nalik našoj današnjoj situaciji.

Nietzscheov nihilizam? (ulomci F. Nietzschea, M. Đurića i E. Finka)

U drugom stoljeću nakon Nietzschea stvari ne izgledaju puno bolje nego u prvom (najkrvavijem u historiji). Lišeno svake svrhe, sa Zapada poteklo znanje kao moć sad luta Zemljom strahovitom bezobzirnom brzinom rušeći tisućljetnom evolucijom postale žive forme, i organske i povijesne. Sve u svrhu progresa radi progresa – kad već bolje svrhe nemamo. Mini nuklearne bombe i maksi ekološke katastrofe tek su najočitiji znaci toga kretanja. Bolje da prestanem o tome govoriti, prije nego li zapadnem u “perverzno samopotvrđivanje i samouživanje istog tog nihilizma”.

tijelo kao rukovodno načelo? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i metafizika)

Nietzscheov obrat od ”malog uma” ka tijelu (kao ”velikom umu”) ipak zadržava temeljnu klasičnu usmjerenost na cjelinu. On upravo tradicionalno shvaćen ”um” vidi kao neki navodni specijalizirani organ spoznaje, i upravo zbog te specijaliziranosti niječe njegove spoznaje. Spoznaja je stvar cjeline, a Nietzscheovo ime za cjelinu čovjeka, ime koje ima naglasiti da je ta cjelina više nego ono svjesno, jest ”tijelo”.

Aristotel i intuitivno mišljenje? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i metafizika)

Zbilja nam se pojavljuje kao zagonetna, nameće nam pitanja koja od nas očekuju odgovore. Stoga mišljenjem sklapamo modele stvarnosti, konstruiramo iskaze (”S je P”), koji bi htjeli odgovoriti strukturama koje opažamo u svijetu. Njih, pak, provjeravamo u iskustvu tako da pokušamo ovladati stvarnošću: ako se stvari nadalje odvijaju onako kako smo za-mislili, tada je postavka (konstrukcija, misaoni model) ispravna. Pri konstrukciji modela (bilo ispravnih, bilo neispravnih) mi smo aktivni, djelatni; to s-mišljanje (na žalost počesto i u-mišljanje) je nešto što mi činimo.
Nasuprot mišljenju, opažanje ne bi trebalo biti djelatno nego receptivno, neko puštanje da se stvari pokažu onakvima kakve jesu (bez obzira slaže li se to s našim mišljevinama). Nešto sam ili opazio, ili nisam; ne mogu pogrešno (neistinito) opaziti. Ali, nakon što sam opazio, mogu opažaj mišljenjem raz-članiti, potom tako nastale ”članove” nekako označiti, i konačno ponovno sastaviti u nekom iskazu. To je djelatnost raz-uma: raz-laganje, označavanje, i ponovno s-laganje znakova. I tek se tu, u takvom raz-mišljanju, može dogoditi neki krivi spoj. Ne mogu pogrešno vidjeti ili pogrešno dotaknuti, ali mogu to potom pogrešno raz-umjeti. (Ne)istinitost počiva na tome da možemo konstruirati nešto što (ne) odgovara strukturama stvarnosti.
Ima li, pak, nekog mišljenja čija istinitost ne bi ovisila o posredovanju pojmovnog raz-mišljanja? Koje bi po neposrednosti bilo sličnije opažanju, ali bi i dalje bilo mišljenje (utoliko što ne ”dotiče”/”vidi”/… unutarsvjetske stvari, nego one strukture koje su pred-uvjet da takvih stvari uopće bude)?
Unatoč tome što nije samo osnivač iskazne logike, nego i višetisućljetni uzor onoga načina mišljenja koje počiva na ispravnom raščlanjivanju i sastavljanju, Aristotel (ovdje u Đurićevom tumačenju) nalazi još jedan, temeljniji vid mišljenja. To ne može biti razlažuće razmišljanje razuma, jer se odnosi na ono što niti nije složeno. Nešto jednostavno uviđam, ili ne uviđam. Ne mogu pogrešno u-vidjeti, baš kao što ne mogu pogrešno vidjeti. Takvo je mišljenje intuitivno, naime neposredno i receptivno. Ono ne nastoji ovladati bićima, nego im se otvara i odgovara im.

(klikni na naslov)