ljubav i spoznaja? (ulomak iz Milan Galović, Bitak i ljubav)

Milan Galović tumači Schelerov nauk o primatu ljubavi za spoznaju. Da bi u spoznaji neki ”subjekt” nekako ”izišao” van sebe prema ”objektu” potrebno je da ih nešto s-jedini. Moć koja posreduje između dvaju bića spajajući ih u jedno, i time omogućuje transcendiranje sebe i sudjelovanje na bitku drugog bića, jest ljubav. Tek to transcendiranje i sudjelovanje omogućuje spoznaju.

tehnologija?

Dok sama ne može znanstveno odrediti svoje svrhe, znanost, kao ni ostali ljudski projekti, ne može biti nesvrhovita. Proglasivši svaku teleologiju nedopustivim antropomorfizmom, prepustila se neosvještenom vodstvu instrumentalne svrhovitosti tehnologije. ”Jedan dio naše civilizacije – onaj posvećen tehnologiji – uzurpirao je vlast nad svim drugim komponentama, geografskim, biološkim i antropološkim: zapravo najpomamniji zagovornici tog procesa javno obznanjuju da se danas cijeli biološki svijet odmjenjuje tehnološkim, te da će čovjek ili postati dragovoljnom tvorevinom svoje tehnologije, ili će prestati postojati.” Napuštena od svakog pokušaja da bude vođena humanističkom kulturom, koja je u postmodernoj proglasila vlastitu irelevantnost, tehnologija ide kamo god je vodi nezasitna žudnja za uvijek više moći. U sofistici je odnos spram govora/mišljenja bio instrumentalan – sad instrumentalni odnos spram bića postaje sveopći. Zapostavljeni su drugi načini na koje možemo susresti biće (u umjetnosti, prijateljstvu, porodičnim odnosima, ljubavi, obuzetosti prirodom, molitvi, čak u pomnosti zanatlije ili seljaka, itd.). I rađanje i umiranje strano je zadnjem čovjeku jer njima nije moguće instrumentalno ovladati. Filosofija se, kao nastojanje za cjelovitošću, suprotstavlja tom osiromašenju mogućih odnosa spram bića. Možemo li ovladati tehnologijom, ili smo osuđeni da joj robujemo? Umjesto dvojbe vladanje/robovanje mogli bismo gajiti neinstrumentalne odnose spram bića, i time tehničkom pristupu odmjeriti primjerene granice.

idealnost?

Od samih začetaka filosofije, osobito se način postojanja onoga čime se bavimo u matematici i logici opirao svakom relativizmu i subjektivizmu. Za Husserla (kao i za Gottloba Fregea, jednog od začetnika druge najvažnije filosofske tradicije u 20. stoljeću, naime (jezično-)analitičke filosofije), to je također i brana spram psihologizma.

Prije nego vidimo kako je Husserl proveo tu obranu, treba reći da se ne radi isključivo o opovrgavanju nekih danas irelevantnih/napuštenih gledišta s početka prošloga stoljeća. Naime, za Hussela je psihologizam bio posebna vrsta naturalizma, odnosno pokušaja svođenja svake spoznaje, pa i logičke, na psihologiju shvaćenu kao prirodnu znanost.

moderna umjetnost i božansko? (ulomak iz Milan Galović, Može li još biti povijesti?)

Silazak iz onoga najvišega duhovnog preobilja natrag u povijesni svijet zbiva se i u umjetnosti (naime, kad se radi o bitnoj umjetnosti, a ne o pukom ”izražavanju” nekog autora). I to ne vrijedi samo za mitsku umjetnost Grka, ili veliku religijsku umjetnost kršćanstva, nego i za modernu umjetnost: “Pred umjetnicima moderne bio je dvostruki zadatak: dospjeti u dodir s božanskim bićem i nakon zahvaćenosti njime učiniti ono što niti jedan mistik ne mora, omogućiti da božansko kroz umjetnička djela dospije u svjetovnu prisutnost. ” Takav ”dvostruki zadatak”, koji znači odustajanje od mističke šutnje, određuje ne samo umjetnost nego i filosofiju – ona, čak i kao philosophia perennis, živi samo tamo gdje ulazi u povijesni tijek.

Heidegger i tehnika? (ulomak iz Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike)

Dok sama ne može znanstveno odrediti svoje svrhe, znanost, kao ni ostali ljudski projekti, ne može biti nesvrhovita. Proglasivši svaku teleologiju nedopustivim antropomorfizmom, prepustila se neosvještenom vodstvu instrumentalne svrhovitosti tehnologije. ”Jedan dio naše civilizacije – onaj posvećen tehnologiji – uzurpirao je vlast nad svim drugim komponentama, geografskim, biološkim i antropološkim: zapravo najpomamniji zagovornici tog procesa javno obznanjuju da se danas cijeli biološki svijet odmjenjuje tehnološkim, te da će čovjek ili postati dragovoljnom tvorevinom svoje tehnologije, ili će prestati postojati.” Napuštena od svakog pokušaja da bude vođena humanističkom kulturom, koja je u postmodernoj proglasila vlastitu irelevantnost, tehnologija ide kamo god je vodi nezasitna žudnja za uvijek više moći. U sofistici je odnos spram govora/mišljenja bio instrumentalan – sad instrumentalni odnos spram bića postaje sveopći. Zapostavljeni su drugi načini na koje možemo susresti biće (u umjetnosti, prijateljstvu, porodičnim odnosima, ljubavi, obuzetosti prirodom, molitvi, čak u pomnosti zanatlije ili seljaka, itd.).

fysis? (ulomak iz Milan Galović, Metafizika slobode i Martin Hajdeger, Uvod u metafiziku)

Fysis kriptesthai filei Priroda voli sakrivati se. * Biva (buknuće, jestastvo) kriti se voli. ** Heraklit, fr. 123, u prijevodu M. Sironića* i B. Despota** Osvrnemo li se na filosofiju prije Aristotela, posebno na mislioce koje on nazivlje fiziolozima (fysiologoi), koji su filosofirali u obzorju očitovanja bitka kao prirode, naravi (fysis) – da su oni […]

shole? (ulomci iz Aristotel, Politika, D. Barbarić, Grčka filozofija i M. Galović, Metafizika slobode)

Aristotel: ”Pored robova, neslobodno djelo imaju i oni koji žive zanatski proizvodeći: djelo tehničara. No njihov je život samo ”neki vid ropstva”. Oni nisu robovi po prirodi nego su samo svedeni na ropski život, na život neprimjeren prirodi čovjeka. Zarobljeni neslobodnom djelatnošću, oni ne njeguju vrline i ne dovršavaju prirodu čovjeka.”
Moj posao u školi je u svakom slučaju takav ”neki vid ropstva” – to je nešto što radim za novac, što ne bih radio radi sebe. Naravno, ”Dokonica (shole) je svrha, ono radi čega stupamo u nedokone djelatnosti.” Ironija je to što riječ ”škola” dolazi baš od ove grčke riječi shole. Stvar je, dakako, u ne-slobodnosti škole naspram shole: niti ja slobodno tamo poučavam što hoću (što me zanima), niti su oni koji uče tamo slobodni slušati ili ne slušati što hoće (što ih zanima).
S druge strane, na ovom blogu se na neki način isto tako bavim obrazovanjem (prvenstveno sebe-obrazovanjem, ali i drugima nudim tekstove koji su meni poticajni), dakle u svom ”slobodnom vremenu”. I to jest shole, jer je posve slobodno, i s moje strane, i sa strane čitatelja bloga.

umjetnik kao posrednik? (ulomak iz Milan Galović, Nakon proroka, mudraca i genija)

Umjetnik nije ”stvaralac”. Umjetnik je onaj koji posreduje i ono što je prije svega vidljivog u svijetu i prije svega vidljivog na stvarima samima, dakle ”iz predpovijesti vidljivog”, uvodi u djelo, da bi na umjetnički način to postalo vidljivim.

umjetnost mitskog doba? (ulomak iz Milan Galović, Nakon proroka, mudraca i genija)

Obred je prikazivanje one zbilje koja obično nije vidljiva, mada je i kao nevidljiva nekako prisutna. Očitovanje te zbilje je ono sakralno; njena skrivenost i zaboravljenost ono profano. Ako se ta zbilja u obredu prestane raskrivati zajednici, time oni preostali kojima je i nadalje bjelodana (ili barem tako kažu) bivaju izdvojeni od običnog puka, i postaju sveti ljudi. Kad obred više nije neposredno sebeprikazivanje same zbilje, tad je potreban njen prikazivač: svećenik, žrec, šaman, mag, ezoterik… koji posreduje ono sakralno profanima. Tek se tada uopće postavlja pitanje o vjerovanju ili nevjerovanju u to što posvećenik objavljuje. Također, tek tada postaje važno umijeće posvećenika da prenese i drugima tu zbilju, te se takav umješnik naziva umjetnikom. Još kasnije, kad i sam umjetnik posumnja da je to što on prikazuje neka doduše ne svima vidljiva ali ipak vrlo stvarna zbilja, pa povjeruje da je on vlastitim umijećem stvaratelj nečega do tad nepostojećega, nastaju ”umjetnička djela”; budući da ona više nemaju veze ni sa kakvom zbiljom, treba im pronaći neko zasebno mjesto, naime muzej, te se onda se žalostiti i srditi nad činjenicom da ih nitko ne dolazi vidjeti (osim školaraca, prisilno).