biologijska paradigma Aristotelove materije? (ulomak iz Montgomery Furth, Transtemporalna stabilnost u aristotelovskih supstancija)

Za razliku od uobičajenog mehaničkog materijalizma, u materijalizmu procesa nema nikakvih čvrstih i nepromjenjivih ”čestica” koje bi bile ”građevne opeke” univerzuma. I same ”čestice” su tek neki proces. Tu uopće nema ni opeka ni građenja – unaprijed promašuju sve metafore koje potječu iz iskustva s krutim stanjem tvari. To da je u jedinstvenom tijeku materije ipak moguće razlikovati neke individue ne slijedi iz njihove međusobne bitne odvojenosti (kao kod dijelova mehanizma), nego iz relativne postojanosti likova/obrazaca/formi gibanja tog tijeka. Baš kao što je na rijeci moguće razlikovati jedan vir od drugoga, mada je točnu granicu svakoga vira teško odrediti. Dakle, bića su prije poput kratkotrajnih virova (”disipativne strukture”) na tekućini koji se isprepleću, nego poput čvrstih zupčanika koji međudjeluju.
Aristotelova, biologijski inspirirana, predočba materije
je neprekinuta, kontinuum tvarnog postojanja; drugim riječima, nema praznog prostora. A bez praznog prostora demokritovske predočbe o čvrstim česticama koje međudjeluju padaju (doslovno) ”u vodu” (naime, u kontinuum).