minimalizam? (ulomak iz Milan Uzelac, Horror Musicae Vacui)

Za razliku od avangardne glazbe, koja mi je posve strana pa me zabavljalo kako joj Milan Uzelac (u svojoj knjizi o glazbi XX. stoljeća Horror Musicae Vacui) odriče svaku vrijednost, volim minimalističku glazbu, o kojoj on također nema baš nešto lijepo za reći. Nju sam, valjda kao i svi drugi, najprije čuo u filmovima, i to glazbu Michaela Nymana i Philipa Glassa. Potom sam na HR3 čuo nešto što mi je zvučalo slično ovoj dvojici, samo još  bolje. Na kraju je spikerica rekla ”bio je to Arvo Pärt”. Pročitah da je to sve ”minimalizam”. Ako je i ”sedativ”, kako kaže Uzelac, mojoj duši prija, nakon desetljeća psihodeličnog, noise, garažnog i kakvog sve ne rocka. ”Svakom svoje”, a mojem neznatnom slobodnom vremenu za pozorno slušanje te još manjem sluhu i sposobnosti retencije, te nikakvom glazbenom obrazovanju – minimalizam. 🙂

avangardna muzika? (ulomak iz Milan Uzelac, Horror Musicae Vacui)

Čitah jučer malo knjigu Milana Uzelca: Horror Musicae Vacui, o glazbi 20. stoljeća, a jutros i poslušah odgovarajuće primjere (inače nemam pojma o toj muzici). Budući da je čovjek pitagorejac i antimodernistički raspoložen, svakako je vrijedan početnog povjerenja. 😀 Ima i svoju stranicu, preporučujem: http://uzelac.eu/ Ovdje se, čini se s pravom, obrušio na avangardnu glazbu 20. stoljeća: doista, ako je nečemu glavna kvaliteta da je novo i najnovije, zašto bi to opstalo i za koje desetljeće?

Kina: muzika i red svijeta? (ulomci Karla Jaspersa i Erice Fox Brindley)

U muzici je Konfucije, zajedno sa zakonima ponašanja, video vaspitni faktor prvog reda. Duh zajednice se određuje putem muzike koja se sluša; duh pojedinca nalazi ovde motive koji dovode u red njegov život. Zato mora da potpomaže, odnosno zabranjuje muziku: Treba prihvatiti Šan-muziku sa njenim ritmovima, a zabraniti Džu-muziku, jer joj je zvuk raskalašan. … Onaj ko razume […]

Platon i muzika? (ulomak iz Damir Barbarić, Politika Platonovih Zakona)

Suvremeni bi common sense po kojem je muzika prvenstveno povezana s estetskim doživljajem pojedinca Platon zacijelo vidio kao simptom rasula i propadanja u kojem se svatko ”odvažuje kao da je sam dostatan da sudi”, a čime ”iz muzike započe mišljenje svih da su u svemu mudri, a time i bezakonitost”. Jer ne samo on, kao i prethodeća mu pitagorejska i nasljeđujuća platonistička tradicija, nego npr. i prostorno krajnje udaljeni Konfucije muziku prvenstveno vide kao medij zajedništva, a ne kao stvar pojedinačne prosudbe. Iz takvog shvaćanja slijedi uvid u političku važnost muzike. Ne uskladi li ono apolonijsko u muzici dionizijski polet, ne će ni u zajednici. Te prastare teze nisu bez smisla ni danas, osobito u našoj državi u kojoj ključnu figuru političkog bipolarnog poremećaja predstavlja jedan pjevač. Svjedoci smo da su sve bitne političke promjene u zadnjim desetljećima imale svoj soundtrack u promjenama popularne glazbe (pa je primjerice jedna ovdašnja knjiga s kraja krvavih devedesetih duhovito naslovljena kao ‘Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe’). I ne samo ovdje – uspon amerikanizma tijekom prošlog stoljeća posvuda je popraćen (ako ne i pripravljen?) popularnošću američkih glazbenih formi. Tko zna, možda će nam se već uskoro klinci navikavati na kinesku glazbu?