avangardna muzika? (ulomak iz Milan Uzelac, Horror Musicae Vacui)

Čitah jučer malo knjigu Milana Uzelca: Horror Musicae Vacui, o glazbi 20. stoljeća, a jutros i poslušah odgovarajuće primjere (inače nemam pojma o toj muzici). Budući da je čovjek pitagorejac i antimodernistički raspoložen, svakako je vrijedan početnog povjerenja. 😀 Ima i svoju stranicu, preporučujem: http://uzelac.eu/ Ovdje se, čini se s pravom, obrušio na avangardnu glazbu 20. stoljeća: doista, ako je nečemu glavna kvaliteta da je novo i najnovije, zašto bi to opstalo i za koje desetljeće?

Platon i muzika? (ulomak iz Damir Barbarić, Politika Platonovih Zakona)

Suvremeni bi common sense po kojem je muzika prvenstveno povezana s estetskim doživljajem pojedinca Platon zacijelo vidio kao simptom rasula i propadanja u kojem se svatko ”odvažuje kao da je sam dostatan da sudi”, a čime ”iz muzike započe mišljenje svih da su u svemu mudri, a time i bezakonitost”. Jer ne samo on, kao i prethodeća mu pitagorejska i nasljeđujuća platonistička tradicija, nego npr. i prostorno krajnje udaljeni Konfucije muziku prvenstveno vide kao medij zajedništva, a ne kao stvar pojedinačne prosudbe. Iz takvog shvaćanja slijedi uvid u političku važnost muzike. Ne uskladi li ono apolonijsko u muzici dionizijski polet, ne će ni u zajednici. Te prastare teze nisu bez smisla ni danas, osobito u našoj državi u kojoj ključnu figuru političkog bipolarnog poremećaja predstavlja jedan pjevač. Svjedoci smo da su sve bitne političke promjene u zadnjim desetljećima imale svoj soundtrack u promjenama popularne glazbe (pa je primjerice jedna ovdašnja knjiga s kraja krvavih devedesetih duhovito naslovljena kao ‘Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe’). I ne samo ovdje – uspon amerikanizma tijekom prošlog stoljeća posvuda je popraćen (ako ne i pripravljen?) popularnošću američkih glazbenih formi. Tko zna, možda će nam se već uskoro klinci navikavati na kinesku glazbu?