je li Bohrova interpretacija kvantne mehanike kantovska? (ulomak iz članka Boris Kožnjak, Kvantna mehanika i ontologija)

Kartezijanska tjeskoba spopala je (”kontinentalnu”? 😀 ) fiziku u prvoj polovini prošlog stoljeća, prigodom susreta s mikrosvijetom koji se nije dao uklopiti u fizikalne koncepte razvijene na makroskopskim objektima. Prva reakcija (koja je još uvijek ”ortodoksna” u fizici) bila je, kao i mnogo puta ranije na drugim poljima, pokušaj da se oštro razluči ono što se može znati od onoga što se ne može znati, o čemu se može jasno govoriti od onoga o čemu se samo može naklapati, i tome slično. Uslijed te orijentacije koja više nije ona koja je fizičarima u naravi (naime, pitati ”što je to tamo vani, kako to funkcionira?”) nego je prije epistemološka (polazeći od pitanja ”što mogu znati?”), ta Bohrova interpretacija kvantne mehanike ima kantovski okus.

nesjedinljivo znanje? (ulomak iz Tihomir Vukelja, Nesjedinljivo znanje: Bohrov doprinos filozofskoj teoriji spoznaje)

Prirodoslovci su uglavnom ”redukcionisti”: vjeruju da je psihologija u načelu svodiva na biologiju, biologija na fiziku. Ne i Niels Bohr, kako tumači Tihomir Vukelja: on je vjerovao da su neka područja iskustvenog znanja nesjedinljiva sa ”mehaničkom predočbom prirode”, kakvu je uspostavila klasična nerelativistička fizika. Tu misli na introspektivna iskustva (gdje je nemoguće razdvojiti subjekt i objekt) i biološka iskustva (radi svrhovitosti žive prirode koja se u fizici ne pojavljuje). Ali, još spornije, i sama fizika je u sebi nesjedinljiva: teorija relativnosti i kvantna mehanika ne uspijevaju se sklopiti u neproturječnu sjedinjenu ”predočbu prirode” usporedivu s paradigmatskom ”klasičnom” (do 20. stoljeća).

(klikni na naslov)

vrtoglavica?

– Odakle započeti filosofiranje danas?
– Već rekoh: npr. od rastakanja mehaničke slike svijeta uslijed otkrića moderne fizike.
– Onda bi sva filosofija prije toga bila irelevantna?
– Ne. Za urušavanje nepropitanih predočbi o osjetilnoj stvarnosti, čime je oduvijek mogla započeti filosofija (npr. kod Sokrata), više nije potrebno ići ”iza fizike” (meta ta physika). Fizika više ne podržava, kao u 18. ili 19. stoljeću, preduvjerenje da je ”prava stvarnost” nalik konkretnim rukom dohvatljivim predmetima.
– Ne izgleda tako, barem u popularnoj znanosti.
– Zato što mnogi fizičari, još više ostali prirodoznanstvenici, izbjegavaju vrtoglavicu koju takvo rastakanje izaziva. Osobito otkad je među njima prevladao američki pragmatički svjetonazor.
– Pobojao sam se da ćeš me krenuti uvjeravati, poput onih kvazi-hindusa sa Vedama, da kod štojaznam Heraklita, Platona ili Kanta već nalazimo kvantnu mehaniku ili teoriju relativnosti.
– Isto je egzistencijalno iskustvo gubitka čvrstog tla kojim započinje filosofiranje, ne fizikalni sadržaj tih teorija.

(klikni na naslov)

Heisenbergova neodređenost?

Pokušaj da se unutar simboličkog poretka jezika ipak nekako iskaže ono Realno koje je izvan toga poretka u prošlim je zapisima dospio u prilično čudnovate metafore. Još jedna potvrda da “o čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti” (Wittgenstein)? Ne i za npr. Lacana, jer po njemu i najstroža primjena simbola (npr. u matematici/logici i fizici) okončava u izvansimboličnom Realnom – naime, u aporijama, pukotinama i petljama unutar same simboličke mreže. Primjer iz fizike su Heisenbergove relacije neodređenosti iz 1927.

obični jezik kao osnova?

Nijedna znanost ne može biti temeljna, jer se svaka temelji na razumijevanju koje se odvija u svakodnevnom pred-znanstvenom jeziku i postupanju. Kada nešto razumijemo? Kad to znamo reći svojim riječima – tu lekciju iz osnovne škole vrijedi trajno zapamtiti.

jedan (ne)suvremeni razgovor? (ulomak iz Verner Hajzenberg, Fizika i metafizika)

Ovaj se Nagovor iz svoga temeljnog sub specie aeternitatis stava rijetko upušta u suvremene (dnevno)političke teme. Iznimka je ovaj zapis povodom nesretnog slučaja neprimjerenih reakcija islamskog svijeta na neprimjerene karikature Božjega poslanika u jednim danskim novinama. Zbog toga su (kako to već biva pri Mi protiv Vas navijačkim grupiranjima) danske zastave u nekim dijelovima svijeta gorjele, a u drugim se (podjednako ne-danskim) dijelovima svijeta s ponosom podizale kao simbol prvenstva slobode govora ispred religijske dogme. Mada je izvjesno kako se radilo o još jednom slučaju proizvedenom u laboratorijima kreatora ”sukoba civilizacija”, ipak sam se pridružio isticanju danske zastave. Jer, koliko god mali narodi sa stajališta velikih mogli izgledati poput pijuna u njihovoj igri, s jednog se drugog stajališta vidi kako igre završavaju, igrači se mijenjaju, a pijuni ostaju na tabli te zadržavaju svoj karakter i u novim igrama. Da je možda takav slučaj sa slobodarskom tradicijom danskoga naroda svjedoči fizičar Niels Bohr. Glas drugoj strani, onoj koja je osjećala pravednički borbeni polet, pozvanost na velika djela, posudio je drugi fizičar, Werner Heisenberg. U svakom slučaju to što se njihov razgovor odvijao 1924. ne čini ga manje primjerenim 2006. godine.

(klikni na naslov)