najstariji program sistema [njemačkog idealizma] (1796/97)

Tekst je pronađen na listu papira u Hegelovim bilježnicama skoro sto godina nakon što je napisan (1796/97). Rukopis je Hegelov, a nije sigurno je li autor Hegel ili Schelling, možda čak i Hölderlin (njih trojica su, kao što je poznato, bili cimeri na faksu).

Ovako Despot (http://www.ifzg.hr/gpf/gpf2/Branko_Despot-Kant_i_Schelling-GPF2-1984.pdf): ”Ideja da ono božansko nije izumrlo, nego da sve što je kao božansko bilo i jest, mora i u budućnosti biti, e da bi sloboda kao ono istinski apsolutno božansko mogla biti objavljena i egzistirati kroz samouspostavljeni, i zato apsolutni identitet sve potencije realiteta i idealiteta prožimajuće ljubavi, jest ono najviše što ne pokreće samo Hölderlina i Schellinga, nego se u svojim različitim načinima pojavljivanja, pokazuje zapravo kao unutrašnji duh tog takozvanog klasičnog njemačkog idealizma.

Ova je ideja na osebujan način izražena već i u najstarijem sistemskom programu njemačkog idealizma (1796, ili 1797). Makar grafolozi tvrdili da je taj program pisan Hegelovom rukom, to još ne znači da ga je pisao i Hegelov duh. Da je tvorac toga programa Schelling u srodnosti s Hölderlinom filosofijski je naprosto evidentno.”

(klikni na naslov)

Sokratova tragedija? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Predavanja o povijesti filozofije)

Durkheim: ”Prema atenskom pravu, Sokrat je bio zločinac i njegova je osuda bila pravedna. Međutim, njegov zločin, tj. neovisnost njegove misli, bio je koristan ne samo čovječanstvu, nego i njegovoj domovini. Poslužio je za pripremu novog morala i vjere koji su bili potrebni Atenjanima, jer tradicija koju su živjeli nije više bila u skladu s njihovim životnim uvjetima.”

Treba uočiti da su u sporu tri strane. Prva je tradicionalna, s heteronomnim običajnim ćudoređem (”zakoni su od davnine”), kojoj u suvremenoj raspravi uvelike odgovara komunitarizam. Druga je individualistička, s moralnom autonomijom, kojoj danas odgovaraju liberali, a tad su joj pravi predstavnici bili sofisti. Sokrata Atenjani vide kao sofista, i time promašuju poantu: on je, naime, treća strana, ne-konzervativni odgovor na izazov sofistike.

lijepo i uzvišeno, žensko i muško? (ulomak iz Imanuel Kant, O lepom i uzvišenom)

Kant zapaža da osim što ono lijepo u prirodi i umjetnosti pobuđuje osjećaje, postoji i još nešto što na sličan način pobuđuje osjećaje, a upitno je može li se i to nazvati lijepim. To drugo on naziva onim uzvišenim. Tu razliku razrađuje u svojoj Kritici moći suđenja, ali je formulira prvi put u ovom ranom spisu, gdje tu opreku lijepo-uzvišeno povezuje s nekim tradicionalnim proto-metafizičkim oprekama poput dan-noć, komično-tragično, žensko-muško.

negativnost uobrazilje? (ulomak iz Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt)

Žižek kaže da mašta ”označuje opreku Praznini mističkog iskustva”. Vjerujem da je riječ ”maya” (koja kod Indijaca označava stvaralačku moć iluzije) srodnog porijekla s riječi mašta. I bliskost mašte sa snivanjem pokazuje je kao suprotnu idealu budnosti. No, Hegel je smatra neizbježnom – otud vjerojatno i njegova procjena istočnjačkog mišljenja kao nefilosofskog: ”Istočnu filosofiju treba isključiti, jer Istok još ne poznaje slobodu subjekta, koja je neophodna za filosofiranje…” Možda ipak Istok radije nastoji već zaboraviti tu slobodu onog Ja u njegovoj uobrazilji, koja je doista potpuna, ”proizvoljno raskidanje i sastavljanje bez ikakva ograničenja” i u toj svojoj bezmjernoj maštovitoj proizvoljnosti nekako najdalje od ”onoga što jest” (baš onako kako jest, a ne kako hoće Ja), najdalje od od onoga što fenomenolozi nazivaju ”samim stvarima”.

Schellingova ekstaza uma? (ulomak iz Luigi Pareyson, Ontologija slobode)

Existentia i essentia: jedno dakle znači ”da jest” nešto, a drugo ”što jest” to nešto.
To ”što jest”, essentia, takvota, to je predmet pojmovnog mišljenja. No, može li pojmovno mišljenje ikad doći do toga da nešto jest? Ili je za to nužno iz-ići iz pojmova?
To izlaženje, iz-stoj, ek-stasis, ek-sisto, ”pružanje napolje”, transcendiranje imanencije, ”prelaženje vlastitih granica uma i izlaženje iz samoga sebe”, otvaranje,… tek to, čini se, omogućuje dolaženje u dodir s bićem, spoznavanje da nešto jest, jestote, existencije.
Schelling/Payerson očito vjeruju da je tako. Jer, pojmovi su mogući i o onome što nije, o pukim umišljajima. Može li mišljenje naći misaoni kriterij za razliku između umišljaja i zbilje?
”Mišljenju koje ima posla s pojmovima pripada pojmiti i opisati esenciju, koja je uvijek predmet pojma; egzistencija zbog svog nepojmovnog karaktera može biti shvaćena i potvrđena jedino ekstatički.”

biti jedno sa svime? (ulomak iz Friedrich Hölderlin, Hyperion)

Ali ti još sjajiš, Sunce nebesko! Još se zeleniš, Zemljo sveta! Još šume rijeke što teku put mora i sjenovita stabla šumore o podne. Slatki poj proljeća uljuljava u san moje smrtne misli. Obilje sveživućeg svijeta hrani i siti opojnošću moje tavoreće biće. O blažena Prirodo! Ne znam što mi se dešava kad podignem oko […]

umjetnik kao posrednik? (ulomak iz Milan Galović, Nakon proroka, mudraca i genija)

Umjetnik nije ”stvaralac”. Umjetnik je onaj koji posreduje i ono što je prije svega vidljivog u svijetu i prije svega vidljivog na stvarima samima, dakle ”iz predpovijesti vidljivog”, uvodi u djelo, da bi na umjetnički način to postalo vidljivim.

noć u kojoj su sve krave crne? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Možda uistinu Sve Jest Jedno, kao što smo čuli od mnogih hvale vrijednih ljudi, i kao što ponekad i sami osjetimo. I možda to što ipak vidimo i raznolikost doista jest naša nesposobnost da shvatimo stajalište Apsoluta, i možda smo mi smrtnici uistinu ”dvoglavi” i izgubljeni u prividu. I možda to znači da postoje nečistoće u našemu duhu. Ipak, ako je tako, ne znači da nam se to pitanje – otkud opažanje mnoštvenosti u Jednoti? – ne nameće. A osobito mi se ne čini da zatvaranje očiju pred tim pitanjem znači neko uzvišenije gledište od jednostavnog priznanja da mi smrtnici to pitanje ne uspijevamo izbjeći.