racionalnost se ne može nametnuti (niti proizvoljno odabrati)? (ulomak iz Yirmiyahu Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Ovo je presudna točka. Racionalnost ne može nametnuti – ta teza čuva modernost Hegelove pozicije. Kad pojedinac ne može prepoznati univerzalno stajalište kao izraz samog sebe prekršen je jedan temeljni uvjet racionalnosti, i ta pozicija nije racionalna. Kao i kod Kanta, racionalnost je za Hegela jedinstvo subjektivnog prepoznavanja i objektivnog, univerzalnog gledišta. Oba sastojka su […]

(sebe)obrazovanje?

– Specijalistička izobrazba, dakle, nije cjelovito obrazovanje.
– Ma to je odavno zastarjela priča. Ljudi se školuju da postanu stručni u nekom poslu.
– Možda je filosofija, u akademiji ili izvan, oduvijek nešto vremenu neprimjereno, ”zastarjelo”.
– Onda da više ne financiramo izobrazbu u akademskoj filosofiji?
– Nije to pitanje za mene. Naravno, time ne bi nestala potreba za filosofiranjem kao cjelovitim sebe-obrazovanjem.
– Kažeš da nastojanje za tom tvojom cjelovitošću, što god to bilo, nema veze sa studijem filozofije. Ali filozofi su još od Pitagore, Platona i Aristotela do Ficina, Leibniza ili Humboldta osnivali obrazovne ustanove. Čemu? – ako je cijela stvar u tome da sam sebe radikalno pitam kako živjeti? Zašto uopće ustanove ako ”filosofirati” prvenstveno znači misliti samostalno?
– Zato što je slobodni prijateljski razgovor, kao prvenstveni medij filosofiranja, jedan od preduvjeta cjelovitog obrazovanja. Te su institucije naprosto mjesto za dijalog, osobito s iskusnijima na putu filosofiranja.

(klikni na naslov)

dvije kulture? (ulomak iz C. P. Snow, The Two Cultures)

Utjecajna teza C. P. Snowa o intelektualnom rascjepu Zapada na dvije kulture (prirodoslovnu i literarno-humanističku), koje već stoljećima ne nalaze zajednički jezik, jedan je primjer fragmentiranosti našeg intelektualnog života (a koji se odražava i na fragmentiranost suvremene filosofije, njen razdvoj na analitičku i tzv. kontinentalnu).

učitelj neznalica? (ulomak iz Jacques Rancière, Učitelj neznalica)

”Tako razmišljaju svi savjesni profesori. Tako je razmišljao i Joseph Jacotot tokom trideset godina na svom poslu. No, odjednom se, sasvim slučajno, pojavilo zrno pijeska u stroju. On svojim “učenicima” nije dao nikakva objašnjenja o temeljnim elementima jezika. Nije im objasnio pravopis i konjugacije. Oni su sami tražili francuske riječi koje odgovaraju riječima što su ih poznavali i razloge njihovih gramatičkih nastavaka. Sami su naučili kombinirati i slagati ih u rečenice na francuskom: rečenice čiji su pravopis i gramatika postajali sve točnijima kako su napredovali u knjizi, ali i rečenice koje više nisu bile učeničke, već rečenice pisaca. Nisu li učiteljeva objašnjenja, dakle, bila suvišna? Ako pak nisu, komu ili zbog čega bi, dakle, ona bila korisna?”