(sebe)obrazovanje?

– Specijalistička izobrazba, dakle, nije cjelovito obrazovanje.
– Ma to je odavno zastarjela priča. Ljudi se školuju da postanu stručni u nekom poslu.
– Možda je filosofija, u akademiji ili izvan, oduvijek nešto vremenu neprimjereno, ”zastarjelo”.
– Onda da više ne financiramo izobrazbu u akademskoj filosofiji?
– Nije to pitanje za mene. Naravno, time ne bi nestala potreba za filosofiranjem kao cjelovitim sebe-obrazovanjem.
– Kažeš da nastojanje za tom tvojom cjelovitošću, što god to bilo, nema veze sa studijem filozofije. Ali filozofi su još od Pitagore, Platona i Aristotela do Ficina, Leibniza ili Humboldta osnivali obrazovne ustanove. Čemu? – ako je cijela stvar u tome da sam sebe radikalno pitam kako živjeti? Zašto uopće ustanove ako ”filosofirati” prvenstveno znači misliti samostalno?
– Zato što je slobodni prijateljski razgovor, kao prvenstveni medij filosofiranja, jedan od preduvjeta cjelovitog obrazovanja. Te su institucije naprosto mjesto za dijalog, osobito s iskusnijima na putu filosofiranja.

(klikni na naslov)

dvije kulture? (ulomak iz C. P. Snow, The Two Cultures)

Utjecajna teza C. P. Snowa o intelektualnom rascjepu Zapada na dvije kulture (prirodoslovnu i literarno-humanističku), koje već stoljećima ne nalaze zajednički jezik, jedan je primjer fragmentiranosti našeg intelektualnog života (a koji se odražava i na fragmentiranost suvremene filosofije, njen razdvoj na analitičku i tzv. kontinentalnu).

učitelj neznalica? (ulomak iz Jacques Rancière, Učitelj neznalica)

”Tako razmišljaju svi savjesni profesori. Tako je razmišljao i Joseph Jacotot tokom trideset godina na svom poslu. No, odjednom se, sasvim slučajno, pojavilo zrno pijeska u stroju. On svojim “učenicima” nije dao nikakva objašnjenja o temeljnim elementima jezika. Nije im objasnio pravopis i konjugacije. Oni su sami tražili francuske riječi koje odgovaraju riječima što su ih poznavali i razloge njihovih gramatičkih nastavaka. Sami su naučili kombinirati i slagati ih u rečenice na francuskom: rečenice čiji su pravopis i gramatika postajali sve točnijima kako su napredovali u knjizi, ali i rečenice koje više nisu bile učeničke, već rečenice pisaca. Nisu li učiteljeva objašnjenja, dakle, bila suvišna? Ako pak nisu, komu ili zbog čega bi, dakle, ona bila korisna?”

zašto demokracija treba humanistiku? (ulomak iz recenzije Petra Šegedina)

U novom broju časopisa Prolegomena Petar Šegedin se osvrće na nedavno objavljeni prijevod knjige Marthe Nussbaum,  ”Ne profitu: zašto demokracija treba humanistiku”. Knjiga je aktualna, osobito s obzirom na nedavne rasprave o vrednovanju humanističkih znanosti, u što je u akademskom svijetu uključena i filosofija. 

intelektualni celibati? (ulomak iz Aldous Huxley, The Human Situation)

U skladu s tezom C. P. Snowa o ”dvije kulture” (https://protreptikos.wordpress.com/2014/12/29/dvije-kulture-ulomak-iz-c-p-snow-the-two-cultures/) o ”potrebi filosofije”, kao traganja za cjelovitošću, među filosofskim ne-profesionalcima, nakon mog omiljenog fizičara Davida Bohma svjedoči moj omiljeni pisac.

obrazovanje kao uzdizanje ka općem? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda)

Čini se, dakle, da se obrazovanje sastoji u nekom odvajanju od neposrednosti i slučajne samovoljnosti, ulasku u nešto opće, te prisvajanju tog općeg tako da ono postane potpuno moje.
No, što je to ”opće” i što je to ”moje”?
”Opće” je, kaže Gadamer, gledišta mogućih drugih. I to jest važna značajka obrazovanja; njime stječemo dostojnost da budemo cijenjeni u stanovitoj sposobnosti od mogućih drugih (npr. obrazovanjem za neku struku postajemo cijenjeni u toj struci, obrazovanjem ukusa naš sud postaje cijenjen od mogućih drugih, a obrazovanjem vrlina naše ponašanje, itd.) No, ukoliko je potpuno i isključivo vezano na prosudbe ”drugih”, dakle na nekakvo ”javno mnijenje”, koliko god ono slobodno bilo, obrazovanje ima neki isključivo konvencionalan karakter. Ono tada znači urastanje u ”kulturu” stanovitoga društva, ili npr. zadovoljavanje ”potreba tržišta”. Tad je obrazovanju doista teško vidjeti nešto drugo do ”tehničko zgotavljanje prema predležećemu modelu”, neku robotizaciju čovjeka. Obrazovanje neke takve još-ne-dovoljno-ljudske tabule rase u vrijednoga člana društva ne bi se načelno razlikovalo od proizvodnje automobila iz predležećeg materijala.
Takav proces mora biti uvijek nekako izvanjski. Jer, otkud u takvom slučaju motivacija za ”žrtvovanje posebnosti zbog općeg”? Tko bi slobodno pristao žrtvovati se nekom takvom Molohu ”društva” ili ”tržišta”? U takvom je slučaju neminovan spor u čovjeku između toga ”općeg” i onoga što je ”njegovo vlastito” (potrebe, interes, vlasništvo, itd.) Čak i netko ako prihvati to ”opće” radi prosudbe drugih, to prihvaćanje mora ostati nepotpuno – jer je takva motivacija ipak na kraju vezana uz neku vlastitu dobit, dakle uz nešto ”moje” (a ne nešto ”opće”).
No, ako to ”opće” može biti nešto ne puko konvencionalno nego doista univerzalno, naime neka ”nadljudska moć koja čovjeka obuzima i prožima”, tad je možda moguće opet prizvati ”staru mističku tradiciju” koju spominje Gadamer, ”po kojoj čovjek u duši nosi i treba da oblikuje obraz (lik) Božji” (prisjećajući se pritom i one izreke da je Bog originalan umjetnik – ne ponavlja se, za svakoga ima njegov izvorni obraz). Utoliko bi možda u takvom prožimanju bilo moguće prepoznati neko jedinstvo vlastitosti i univerzalnosti, neki ordo amoris. Pruža li nam se takva ”nadljudska moć” danas, ili smo pak osuđeni na nihilističku napuštenost od zajedničkog smisla (pa stoga i na onu ”bit” obrazovanja koju sam nazvao konvencionalnom)? Za takvu je moć, vjerujem, nužno slobodno prihvaćanje – istinsko se obrazovanje (jer počiva na ljubavi) ne može nametati nekim sustavom, općim i obaveznim.

obrazovanje: tehnika ili slobodno duhovno sebeoblikovanje? (ulomak iz Damir Barbarić, Obrazovanje u sjeni nihilizma)

Ono bitno konkretnog povijesnog stanja odgoja i obrazovanja sažima Eugen Fink u tvrdnju da je odgoj danas bez ostatka postao znanošću, štoviše tehnikom: Jer je postao znanošću, odgoj je danas tehnika. Sve više napredujuće tehničko ustrojstvo obrazovanja danas je već dospjelo tako daleko da se u njemu više ne uspijeva vidjeti drugo do “oblikovanje ljudi, […]

shole? (ulomci iz Aristotel, Politika, D. Barbarić, Grčka filozofija i M. Galović, Metafizika slobode)

Aristotel: ”Pored robova, neslobodno djelo imaju i oni koji žive zanatski proizvodeći: djelo tehničara. No njihov je život samo ”neki vid ropstva”. Oni nisu robovi po prirodi nego su samo svedeni na ropski život, na život neprimjeren prirodi čovjeka. Zarobljeni neslobodnom djelatnošću, oni ne njeguju vrline i ne dovršavaju prirodu čovjeka.”
Moj posao u školi je u svakom slučaju takav ”neki vid ropstva” – to je nešto što radim za novac, što ne bih radio radi sebe. Naravno, ”Dokonica (shole) je svrha, ono radi čega stupamo u nedokone djelatnosti.” Ironija je to što riječ ”škola” dolazi baš od ove grčke riječi shole. Stvar je, dakako, u ne-slobodnosti škole naspram shole: niti ja slobodno tamo poučavam što hoću (što me zanima), niti su oni koji uče tamo slobodni slušati ili ne slušati što hoće (što ih zanima).
S druge strane, na ovom blogu se na neki način isto tako bavim obrazovanjem (prvenstveno sebe-obrazovanjem, ali i drugima nudim tekstove koji su meni poticajni), dakle u svom ”slobodnom vremenu”. I to jest shole, jer je posve slobodno, i s moje strane, i sa strane čitatelja bloga.

veliki ljudi kao zadaća čovječanstva? (ulomak iz Friedrich Nietzsche, Schopenhauer kao odgajatelj)

“U velikoj novogodišnjoj anketi Slobodne Dalmacije za titulu Dalmatinca i Dalmatinke godine pobijedili su Blanka Vlašić i Mario Ančić! Laureate je izabrao, kako i priliči, dalmatinski žiri sastavljen od 180 uglednika iz svih područja djelovanja koji žive u Dalmaciji ili su pak poslom ili na neki drugi način vezani uz nju.
”Asti srca irudova, pa ne mogu virovat!” (izjava slavodobitnika)
(današnja Slobodna Dalmacija)”

Možda Nietzsche gleda suviše jednosmjerno kad velike ljude postavlja naprosto kao svrhu čovječanstva. Čini se da je uz takvo opravdano slavljenje najljepših plodova ljudskosti ujedno potreban i obrat: naime to da veliki čovjek povratno oplodi narod iz koga je potekao. U svakom slučaju, iz toga koje ljude vidi kao uzorne može se iščitati karakter (a onda i sudbina) neke ljudske zajednice.
Ovaj zapis proizlazi jednog suviše mrzovoljnog raspoloženja izazvanog čitanjem novina (pravo mi budi 😀 ), i posljedičnim razmišljanjem o tome koga (ne samo mi Dalmatinci) danas postavljamo za uzorne ljude, za paradigme čovještva. Jer, pogledamo li tko doista na dobar način utječe na zajednicu ljudi iz koje je potekao, tada se čini da bi od ovog odličnog udarača loptice prije došao u obzir neki odlični izumitelj, odlični arhitekt, odlični politički vođa, odlični poduzetnik, odlični umjetnik, odlični svećenik, odlični roditelj, odlični pekar, odlični smetlar, odlični učitelj,… Kakvo dobro nosi zajednici to da je neki ”naš” udarač lopte pobijedio nekog ”tuđeg” udarača lopte?
Sagledano pak s druge strane, zašto bi se veličina čovjeka nužno mjerila utilitaristički, iz dobra koje donosi zajednici? Zar nisu Grci u atletama vidjeli naprosto objavu, i to božansku, nečega iznimnoga među ljudima? Nije li jedna takva iznimnost već sama po sebi znak veličine čovjeka? Čini se da i u današnjem sekularnom svijetu sportaš ima slično mjesto – on pokazuje neku moć čovjeka da se svojim vlastitim snagama, upornošću, srčanošću,… izdigne. Ali, izdigne nad čime? Budući da je u takvom svijetu ”čovjek mjera svih stvari”, onda više nema (kao kod Grka) neke druge, božanske mjere kojom bismo mjerili takvo izdizanje. Odnosno, danas se iznimni čovjek može izdići samo nad drugim ljudima. I to se onda slavi u sportašu, to da je on bolji od drugih u bilo čemu. Ta situacija, da čovjek nema mjeru osim drugog čovjeka, i da je stoga svaka veličina jednog čovjeka određena isključivo malenošću drugog čovjeka, s pravom se može nazvati ”duhovnim propadanjem” .