obrazovanje kao uzdizanje ka općem? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda)

Čini se, dakle, da se obrazovanje sastoji u nekom odvajanju od neposrednosti i slučajne samovoljnosti, ulasku u nešto opće, te prisvajanju tog općeg tako da ono postane potpuno moje.
No, što je to ”opće” i što je to ”moje”?
”Opće” je, kaže Gadamer, gledišta mogućih drugih. I to jest važna značajka obrazovanja; njime stječemo dostojnost da budemo cijenjeni u stanovitoj sposobnosti od mogućih drugih (npr. obrazovanjem za neku struku postajemo cijenjeni u toj struci, obrazovanjem ukusa naš sud postaje cijenjen od mogućih drugih, a obrazovanjem vrlina naše ponašanje, itd.) No, ukoliko je potpuno i isključivo vezano na prosudbe ”drugih”, dakle na nekakvo ”javno mnijenje”, koliko god ono slobodno bilo, obrazovanje ima neki isključivo konvencionalan karakter. Ono tada znači urastanje u ”kulturu” stanovitoga društva, ili npr. zadovoljavanje ”potreba tržišta”. Tad je obrazovanju doista teško vidjeti nešto drugo do ”tehničko zgotavljanje prema predležećemu modelu”, neku robotizaciju čovjeka. Obrazovanje neke takve još-ne-dovoljno-ljudske tabule rase u vrijednoga člana društva ne bi se načelno razlikovalo od proizvodnje automobila iz predležećeg materijala.
Takav proces mora biti uvijek nekako izvanjski. Jer, otkud u takvom slučaju motivacija za ”žrtvovanje posebnosti zbog općeg”? Tko bi slobodno pristao žrtvovati se nekom takvom Molohu ”društva” ili ”tržišta”? U takvom je slučaju neminovan spor u čovjeku između toga ”općeg” i onoga što je ”njegovo vlastito” (potrebe, interes, vlasništvo, itd.) Čak i netko ako prihvati to ”opće” radi prosudbe drugih, to prihvaćanje mora ostati nepotpuno – jer je takva motivacija ipak na kraju vezana uz neku vlastitu dobit, dakle uz nešto ”moje” (a ne nešto ”opće”).
No, ako to ”opće” može biti nešto ne puko konvencionalno nego doista univerzalno, naime neka ”nadljudska moć koja čovjeka obuzima i prožima”, tad je možda moguće opet prizvati ”staru mističku tradiciju” koju spominje Gadamer, ”po kojoj čovjek u duši nosi i treba da oblikuje obraz (lik) Božji” (prisjećajući se pritom i one izreke da je Bog originalan umjetnik – ne ponavlja se, za svakoga ima njegov izvorni obraz). Utoliko bi možda u takvom prožimanju bilo moguće prepoznati neko jedinstvo vlastitosti i univerzalnosti, neki ordo amoris. Pruža li nam se takva ”nadljudska moć” danas, ili smo pak osuđeni na nihilističku napuštenost od zajedničkog smisla (pa stoga i na onu ”bit” obrazovanja koju sam nazvao konvencionalnom)? Za takvu je moć, vjerujem, nužno slobodno prihvaćanje – istinsko se obrazovanje (jer počiva na ljubavi) ne može nametati nekim sustavom, općim i obaveznim.

obrazovanje: tehnika ili slobodno duhovno sebeoblikovanje? (ulomak iz Damir Barbarić, Obrazovanje u sjeni nihilizma)

Ono bitno konkretnog povijesnog stanja odgoja i obrazovanja sažima Eugen Fink u tvrdnju da je odgoj danas bez ostatka postao znanošću, štoviše tehnikom: Jer je postao znanošću, odgoj je danas tehnika. Sve više napredujuće tehničko ustrojstvo obrazovanja danas je već dospjelo tako daleko da se u njemu više ne uspijeva vidjeti drugo do “oblikovanje ljudi, […]

shole? (ulomci iz Aristotel, Politika, D. Barbarić, Grčka filozofija i M. Galović, Metafizika slobode)

Aristotel: ”Pored robova, neslobodno djelo imaju i oni koji žive zanatski proizvodeći: djelo tehničara. No njihov je život samo ”neki vid ropstva”. Oni nisu robovi po prirodi nego su samo svedeni na ropski život, na život neprimjeren prirodi čovjeka. Zarobljeni neslobodnom djelatnošću, oni ne njeguju vrline i ne dovršavaju prirodu čovjeka.”
Moj posao u školi je u svakom slučaju takav ”neki vid ropstva” – to je nešto što radim za novac, što ne bih radio radi sebe. Naravno, ”Dokonica (shole) je svrha, ono radi čega stupamo u nedokone djelatnosti.” Ironija je to što riječ ”škola” dolazi baš od ove grčke riječi shole. Stvar je, dakako, u ne-slobodnosti škole naspram shole: niti ja slobodno tamo poučavam što hoću (što me zanima), niti su oni koji uče tamo slobodni slušati ili ne slušati što hoće (što ih zanima).
S druge strane, na ovom blogu se na neki način isto tako bavim obrazovanjem (prvenstveno sebe-obrazovanjem, ali i drugima nudim tekstove koji su meni poticajni), dakle u svom ”slobodnom vremenu”. I to jest shole, jer je posve slobodno, i s moje strane, i sa strane čitatelja bloga.

veliki ljudi kao zadaća čovječanstva? (ulomak iz Friedrich Nietzsche, Schopenhauer kao odgajatelj)

“U velikoj novogodišnjoj anketi Slobodne Dalmacije za titulu Dalmatinca i Dalmatinke godine pobijedili su Blanka Vlašić i Mario Ančić! Laureate je izabrao, kako i priliči, dalmatinski žiri sastavljen od 180 uglednika iz svih područja djelovanja koji žive u Dalmaciji ili su pak poslom ili na neki drugi način vezani uz nju.
”Asti srca irudova, pa ne mogu virovat!” (izjava slavodobitnika)
(današnja Slobodna Dalmacija)”

Možda Nietzsche gleda suviše jednosmjerno kad velike ljude postavlja naprosto kao svrhu čovječanstva. Čini se da je uz takvo opravdano slavljenje najljepših plodova ljudskosti ujedno potreban i obrat: naime to da veliki čovjek povratno oplodi narod iz koga je potekao. U svakom slučaju, iz toga koje ljude vidi kao uzorne može se iščitati karakter (a onda i sudbina) neke ljudske zajednice.
Ovaj zapis proizlazi jednog suviše mrzovoljnog raspoloženja izazvanog čitanjem novina (pravo mi budi 😀 ), i posljedičnim razmišljanjem o tome koga (ne samo mi Dalmatinci) danas postavljamo za uzorne ljude, za paradigme čovještva. Jer, pogledamo li tko doista na dobar način utječe na zajednicu ljudi iz koje je potekao, tada se čini da bi od ovog odličnog udarača loptice prije došao u obzir neki odlični izumitelj, odlični arhitekt, odlični politički vođa, odlični poduzetnik, odlični umjetnik, odlični svećenik, odlični roditelj, odlični pekar, odlični smetlar, odlični učitelj,… Kakvo dobro nosi zajednici to da je neki ”naš” udarač lopte pobijedio nekog ”tuđeg” udarača lopte?
Sagledano pak s druge strane, zašto bi se veličina čovjeka nužno mjerila utilitaristički, iz dobra koje donosi zajednici? Zar nisu Grci u atletama vidjeli naprosto objavu, i to božansku, nečega iznimnoga među ljudima? Nije li jedna takva iznimnost već sama po sebi znak veličine čovjeka? Čini se da i u današnjem sekularnom svijetu sportaš ima slično mjesto – on pokazuje neku moć čovjeka da se svojim vlastitim snagama, upornošću, srčanošću,… izdigne. Ali, izdigne nad čime? Budući da je u takvom svijetu ”čovjek mjera svih stvari”, onda više nema (kao kod Grka) neke druge, božanske mjere kojom bismo mjerili takvo izdizanje. Odnosno, danas se iznimni čovjek može izdići samo nad drugim ljudima. I to se onda slavi u sportašu, to da je on bolji od drugih u bilo čemu. Ta situacija, da čovjek nema mjeru osim drugog čovjeka, i da je stoga svaka veličina jednog čovjeka određena isključivo malenošću drugog čovjeka, s pravom se može nazvati ”duhovnim propadanjem” .

može li se učiti filosofiju? (ulomak iz Immanuel Kant, Logika)

Katkad je teško objasniti što se pod nekom znanošću razumijeva. Ali znanost dobiva na preciznosti ustanovljenjem njezina određena pojma, a time se i sprečava toliko pogrešaka … koje se inače ušuljavaju onda kad se znanost još ne može razlikovati od onih znanosti koje su s njom srodne. Prije nego što međutim pokušamo dati definiciju filosofije, […]

uvod u filosofiju? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Postavlja se zadaća uvoda u filozofiju. Ovu susrećemo kao nastavni predmet na sveučilištu. Pitanje je samo pokazuje li se ona na taj način kakva je sama po sebi, ili pak upravo tako skriva svoju bit. Kao predmet pokraj drugih predmeta ima ona ipak očito neki stil poučavanja i učenja koji je zajednički drugima. Što se […]