Zanimljivo je, u vezi s tim uglavnom zanemarenim dijelom crte, to da se on odnosi na duševnu moć fantazije, mašte, u Platonovoj hijerarhiji na suprotnom kraju od onog najvišeg odjeljka, samog Dobra. Slično kaže i Žižek – mašta ”označuje opreku Praznini mističkog iskustva”. Vjerujem da je riječ ”maya” (koja kod Indijaca označava stvaralačku moć iluzije) srodnog porijekla s riječi mašta. I bliskost maše sa snivanjem pokazuje je kao suprotnu idealu budnosti. No, Hegel je smatra neizbježnom – otud vjerojatno i njegova procjena istočnjačkog mišljenja kao nefilosofskog: ”Istočnu filosofiju treba isključiti, jer Istok još ne poznaje slobodu subjekta, koja je neophodna za filosofiranje…” Možda ipak Istok radije nastoji već zaboraviti tu slobodu onog Ja u njegovoj uobrazilji, koja je doista potpuna, ”proizvoljno raskidanje i sastavljanje bez ikakva ograničenja” i u toj svojoj bezmjernoj maštovitoj proizvoljnosti nekako najdalje od ”onoga što jest” (baš onako kako jest, a ne kako hoće Ja), najdalje od od onoga što fenomenolozi nazivaju ”samim stvarima”.