Novi nastavak niza nazvanog “Fizika i hermeneutika” podriva fizikalističku ontologiju ukazujući na normativne aspekte znanosti, pri čemu Humeovo klasično razlikovanje normi i činjenica načelno sprečava neko fizikalističko objašnjenje normi koje su konstitutivne za znanost.
Odgovor na naslovno pitanje nalazi se u predgovoru gimnazijskom udžbeniku iz fizike za prvi razred (autori Dubravko Horvat, Dario Hrupec): Matematika je jedina egzaktna znanost. Egzaktno znači točno. Međutim, fizika se naziva umijećem aproksimacija. Aproksimativno znači približno. Jednim se dijelom riječ “približno” odnosi na zaokruživanje brojeva. Fizičarima je često broj 3.14 isti kao i broj […]
Peti nastavak niza “Fizika i hermeneutika”, o ontološkom pluralizmu.
Radi se o tome kako nešto jest. Heidegger uviđa da sve što jest ni-je na isti način. (Dakle, ne, na primjer, ”sve što jest su atomi i praznina”, ili ”sve što jest su percepcije”, ili ”sve što jest su logički iskazi”, ili ”sve što jest su matematičke jednadžbe”, ili ”sve što jest su fizikalne pojave”, ili ”sve što jest je volja za moć”, ili… štojaznam). Nego je to ”sve što jest” nekako bitno raznovrsno, raznoliko.
Kad kažemo ”broj tri je manji od…” tad to znači da ”broj jest”. Ali to ”jest” broja nije istovjetno kao kad kažemo ”ptica jest”. Ili kad kažemo ”pjesma jest”. Ili kad kažemo ”sat jest lijep”. Ili kad kažemo ”sat jest točan”.
Dakle, to ”jest” je raznoliko.
Zanimljivo je, u vezi s tim uglavnom zanemarenim dijelom crte, to da se on odnosi na duševnu moć fantazije, mašte, u Platonovoj hijerarhiji na suprotnom kraju od onog najvišeg odjeljka, samog Dobra. Slično kaže i Žižek – mašta ”označuje opreku Praznini mističkog iskustva”. Vjerujem da je riječ ”maya” (koja kod Indijaca označava stvaralačku moć iluzije) srodnog porijekla s riječi mašta. I bliskost maše sa snivanjem pokazuje je kao suprotnu idealu budnosti. No, Hegel je smatra neizbježnom – otud vjerojatno i njegova procjena istočnjačkog mišljenja kao nefilosofskog: ”Istočnu filosofiju treba isključiti, jer Istok još ne poznaje slobodu subjekta, koja je neophodna za filosofiranje…” Možda ipak Istok radije nastoji već zaboraviti tu slobodu onog Ja u njegovoj uobrazilji, koja je doista potpuna, ”proizvoljno raskidanje i sastavljanje bez ikakva ograničenja” i u toj svojoj bezmjernoj maštovitoj proizvoljnosti nekako najdalje od ”onoga što jest” (baš onako kako jest, a ne kako hoće Ja), najdalje od od onoga što fenomenolozi nazivaju ”samim stvarima”.
