je li tehnika bit današnje znanosti?

Dok je niz filosofa umanjio sablazan slavne Heideggerove formulacije ”znanost ne misli” (vidi ulomak) upućujući na bitnu razliku između pozitivnog/egzaktnog/”jednotračnog” mišljenja (H. kaže ”računanja”) unutar znanosti i filosofskog mišljenja u odmaku, ipak ne možemo prečuti daljnju sablazan koju izaziva  Heideggerovo pojašnjenje te misli – naime, to da ”današnje znanosti spadaju u područje biti moderne tehnike i […]

Russellov paradoks?

Slijedim slutnju da se isto ono što su predsokratovski Grci nazivali apeiron danas naziva Lacanovim imenom ono Realno. Mada nužno propada pokušaj da se Realno samo opiše unutar jezika ili općenito simboličkog reda, ono ipak ne ostaje vječno skrivena ”stvar u sebi”, nego se očituje u obliku pukotina, rupa, praznina, uvrnuća, petlji, aporija i paradoksa u simboličkom redu. Lacan je, čini se, smatrao da su dobri primjeri za to Heisenbergove relacije neodređenosti u fizici i Russellov paradoks u matematici.

beskonačno?

Za Grke su brojevi prije svega cijeli brojevi, a onda i omjer (ratio, logos) dva takva broja, dakle “racionalni brojevi”. To što danas nazivamo “iracionalnim brojevima” oni nisu smatrali brojevima, mada su znali kako konstruirati nesumjerljive duljine, poput npr. dužine duge √2. Omjere takvih duljina – npr. omjer opsega i promjera kruga, naime π – […]

Zenonov paradoks?

Spor između neprekinutosti (kontinuuma) i odjelitosti (diskontinuiranosti, čestičnosti) ranom grčkom mišljenju najegzaktnije se izrazio slavnim Zenonovim paradoksima, u kojima se unutar simboličkog matematičkog reda otvara ponor onog beskonačnog. Zenon je bio Parmenidov učenik, manje sklon božanski nadahnutom misaonom pjesništvu a više analitici – pa ipak, on nastavlja Parmenidov nauk o homogenoj, kontinuiranoj i mirujućoj jednosti […]

nesumjerljivost?

Da neka dotad vrlo uspješna znanstvena metoda može doći do granice gdje postaje upitna – to su puno stoljeća prije Heisenberga, već na samom početku zapadnjačke znanosti, spoznali pitagorovci. Njima se posred matematike kao onog ponajviše ograničenog/racionalnog/simboličkog otvorio ponor beskonačnog/iracionalnog/realnog. Dodatna je sličnost s prošlim zapisom to što je i ovdje središnji odnos kontinuuma i […]

pitagorovski način mišljenja? (ulomak iz Oskar Becker, Veličina i granica matematičkog načina mišljenja)

Ponekad se u tome da smo mi na Zapadu skloni brojčani, količinski omjer uzeti za bit stvari, vidi naslijeđe pradavnog pitagorovskog iskona naše znanosti. Doista je već ta najstarija europska filosofska ”škola” nastojala u stvarima misliti njihov ”takoreći aritmetički kostur” , naime ”formulu”, a što je omiljeni postupak i današnjih na matematički formalizam oslonjenih znanosti. Ipak, pitagorovci nisu zaboravljali da su tako određene ”granice” (peras) stvari stalno u napetosti s onim što nadilazi granicu (apeiron). Ta dva ”praelementa” ne stoje jedan nasuprot drugom (poput demokritovskih ”čestica” i ”praznog prostora”), niti je ”idealni karakter” jasno omeđenih matematičkih predmeta nespojiv s ”tekućim karakterom” osjetilnih stvari. Međuodnos tih dvaju ”principa” prožima ne samo osjetilno opazive stvari nego i same brojeve. To da su pitagorovci čak i njih smatrali složevinama možda se prije može razumjeti obraćanjem pažnje na elementarni čin brojanja nego li usporedbom sa suvremenim definicijama broja. Da bismo uopće imali što za brojati najprije iz kontinuuma (apeiron) osjetilnog iskustva obrubljujemo stvari čineći ih odjelitima (diskontinuiranima) i tek stoga brojivima; ali tim omeđenjem (peras) element bezgraničnog nije naprosto iščezao, nego se sad nalazi u samim brojevima i njihovoj tendenciji nizanja u beskonačno.

(klikni na naslov)