antropomorfnost Boga? (ulomci Ksenofana, Ozrena Žuneca i Ćirila Čoha)

Nego, da volovi i konji i lavovi imaju ruke i da rukama svojim slikati mogu i djelati kao i ljudi likove bogova na svoju bi slikali sliku, konji konjima slične, a volovi volu podobne, i tijelu bi davali oblik na svoju prispodobu. Etiopljani kažu da su bogovi tuponosi i crni, a Tračani da su očiju […]

Aristotel protiv neoliberalnog kapitalizma? (ulomak iz Ozren Žunec, Banalnost dobra)

U pojmovnoj zbrci oko “neoliberalnog kapitalizma” jedno značenje se pokazuje kao suvislo i bitno – naime da se radi o dokidanju politike (a onda i kulture) u korist ekonomije. Tu bitnu opasnost definirao je još Aristotel kao “hremastiku” nasuprot “ekonomici”.

iskonska narav? (ulomak iz Ozren Žunec, Iskonska narav)

Skoro trideset godina nakon kultne “Mimesis” Ozren Žunec objavio je svoju drugu knjigu o grčkoj filosofiji, s podnaslovom “Aristofanov govor u Platonovu Simpoziju i Parmenidova dva puta”. Ovdje ulomak o naslovnoj stvari, koji interpretira mit o androginu iz Simpozija (https://protreptikos.wordpress.com/2007/01/05/mit-o-androginu-ulomak-iz-platon-simpozij/), a kojega je Platon stavio u Aristofanova usta.

tragičar Platon? (ulomci iz F. Nietzsche, Rođenje tragedije i O. Žunec, Mimesis)

Iz Sloterdijkovog prevrednovanja  Sokratova “nerazumijevanja tragedije” (vidi prošli zapis) pada drugačije svjetlo i na Platonov filosofski početak, o kome Nietzsche ovako: [Sokrat je] od svojih učenika zahtijevao uzdržanost i strogo ograđivanje od takvih nefilosofskih poticaja [kao što je tragička umjetnost]; s takvim uspjehom da je mladi pisac tragedija, Platon, najprije spalio svoja pjesnička djela da […]

dijalog?

Razgovarati primarno ne znači prepirati se, niti govoriti prešućujući ono bitno. Ipak, prvi tip (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu, drugi (druženje) pazi na solidarnost među sugovornicima. Dialog bi htio sačuvati philiu i izazovnost, a istodobno odbaciti volju za nadmoći i površnost. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Posreći li nam se ipak razgovor usmjeren na pitanje (ne neko izmišljeno, nego ono koje izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježimo od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopustimo svemu da bude to što jest, taj razgovor preobražava obojicu tako da više ne možemo pasti natrag u različitost mnijenja iz koje se začeo. Zajedništvo, koje više nije moje mnijenje i tvoje mnijenje nego zajednička protumačenost svijeta, omogućuje ćudorednu i socijalnu solidarnost. Ona se doista stalno gradi u razgovaranju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog.

Komun-iciranje dakle može nepovezana mnijenja mnoštva pojedinaca splesti u common sense. Dvije Aristotelove odredbe čovjeka utoliko odgovaraju jedna drugoj: čovjek je ”društvena životinja” (zoon politikon) tako što je čovjek ”životinja koja govori” (zoon logon ehon). Ili, kako jezgrovito kaže Hölderlin, ”otkad smo razgovor” – jer razgovor smo baš kao ”mi”, kao zajednica (komuna).

obrat bitka: bijeg bogova i sofistika? (ulomak iz Ozren Žunec, Mimesis)

Izdvajanje pjesništva iz jedinstvene svečanosti igre, muzike i plesa, potom napuštanje pjesničke usmene predaje u korist davanja razloga na agori i pisanog fiksiranja logosa – tu krizu (koja je dovela do nastanka filosofije) ondašnji Grci nisu doživjeli kao naprosto društvene promjene, nego kao napuštenost od božanskog, kao ”obrat bitka”. Da je posljedica ”obrata bitka” u kojem čovjek zaboravlja istodobno svoju konačnost i mnoštvenost načina na koji bića jesu (pa mu preostaju samo dva bitna načina bitka: motriteljsko ”ja” naspram ”objekata”) upravo sofistika, obrazlaže Ozren Žunec, u ulomku iz jedne od meni omiljenih knjiga.

Parmenid: potrebno je oboje? (ulomci Parmenida, M. Cipre, O. Žuneca i D. Barbarića)

“Filosofija samu sebe uspostavlja u suprotstavljenosti prirodnom svjetonazoru i u obraćanju protiv njega, naspram kojega sad sama sebe shvaća kao ”izokrenuti svijet”.
Ne zapada li, međutim, time filosofija u susjedstvo one ”mutne ekstaze” koja u teosofiji i drugim tajanstvenim tako zvanim višim načinima spoznavanja tvrdi da nadilazi uobičajeni svjetonazor? Ono što filosofiju principielno razlikuje od svega takve vrste jest to da se ona ne samo suprotstavlja, nego onu samorazumljivost kojoj se otima navlastito čini problemom i spoznavajući je određuje. Prirodni svjetonazor ne biva preskočen nego prevladan. On ne biva odbačen kao ono tek lažno, nego spoznat u svojoj nužnosti. Ne biva stavljen u stranu, nego kao prirodni stav koji je odsada postao upitnim postaje prvom temom promišljanja.”
(Eugen Fink, Uvod u filosofiju)