antropomorfnost Boga? (ulomci Ksenofana, Ozrena Žuneca i Ćirila Čoha)

Nego, da volovi i konji i lavovi imaju ruke i da rukama svojim slikati mogu i djelati kao i ljudi likove bogova na svoju bi slikali sliku, konji konjima slične, a volovi volu podobne, i tijelu bi davali oblik na svoju prispodobu. Etiopljani kažu da su bogovi tuponosi i crni, a Tračani da su očiju […]

Aristotel protiv neoliberalnog kapitalizma? (ulomak iz Ozren Žunec, Banalnost dobra)

U pojmovnoj zbrci oko “neoliberalnog kapitalizma” jedno značenje se pokazuje kao suvislo i bitno – naime da se radi o dokidanju politike (a onda i kulture) u korist ekonomije. Tu bitnu opasnost definirao je još Aristotel kao “hremastiku” nasuprot “ekonomici”.

iskonska narav? (ulomak iz Ozren Žunec, Iskonska narav)

Skoro trideset godina nakon kultne “Mimesis” Ozren Žunec objavio je svoju drugu knjigu o grčkoj filosofiji, s podnaslovom “Aristofanov govor u Platonovu Simpoziju i Parmenidova dva puta”. Ovdje ulomak o naslovnoj stvari, koji interpretira mit o androginu iz Simpozija (https://protreptikos.wordpress.com/2007/01/05/mit-o-androginu-ulomak-iz-platon-simpozij/), a kojega je Platon stavio u Aristofanova usta.

tragičar Platon? (ulomci iz F. Nietzsche, Rođenje tragedije i O. Žunec, Mimesis)

Iz Sloterdijkovog prevrednovanja  Sokratova “nerazumijevanja tragedije” (vidi prošli zapis) pada drugačije svjetlo i na Platonov filosofski početak, o kome Nietzsche ovako: [Sokrat je] od svojih učenika zahtijevao uzdržanost i strogo ograđivanje od takvih nefilosofskih poticaja [kao što je tragička umjetnost]; s takvim uspjehom da je mladi pisac tragedija, Platon, najprije spalio svoja pjesnička djela da […]

dijalog?

Razgovarati primarno ne znači prepirati se, niti govoriti prešućujući ono bitno. Ipak, prvi tip (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu, drugi (druženje) pazi na solidarnost među sugovornicima. Dialog bi htio sačuvati philiu i izazovnost, a istodobno odbaciti volju za nadmoći i površnost. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Posreći li nam se ipak razgovor usmjeren na pitanje (ne neko izmišljeno, nego ono koje izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježimo od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopustimo svemu da bude to što jest, taj razgovor preobražava obojicu tako da više ne možemo pasti natrag u različitost mnijenja iz koje se začeo. Zajedništvo, koje više nije moje mnijenje i tvoje mnijenje nego zajednička protumačenost svijeta, omogućuje ćudorednu i socijalnu solidarnost. Ona se doista stalno gradi u razgovaranju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog.

Komun-iciranje dakle može nepovezana mnijenja mnoštva pojedinaca splesti u common sense. Dvije Aristotelove odredbe čovjeka utoliko odgovaraju jedna drugoj: čovjek je ”društvena životinja” (zoon politikon) tako što je čovjek ”životinja koja govori” (zoon logon ehon). Ili, kako jezgrovito kaže Hölderlin, ”otkad smo razgovor” – jer razgovor smo baš kao ”mi”, kao zajednica (komuna).