(dvadesetpeti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Čovjek jest i prirodno biće, ali nije puko prirodno biće. Nije jednostavan nego je na razgranatom putu. Nije nešto što naprosto jest, nego je nešto što može biti. Čovjek je bivstveno ono biće koje sve može biti. … Ovakvu svemogućnost čovjek posjeduje stoga što kao čovjek […]
(dvadesettreći zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Svijest … naime razlučuje od sebe nešto na što se istodobno odnosi; … i određena strana toga odnosa jest znanje. Ali od toga … razlučujemo bitak-za-sebe; to na što se znanje odnosi isto tako se od njega razlučuje, te postavlja kao bićevno i izvan toga odnosa. […]
(dvadesetdrugi zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) aither, ‘eter’, imenica uz glagol aitho, ‘buktati, gorjeti (osobito za oganj), svijetliti se’, srodna je sa aithrie, ‘nebeska vedrina, vedro vrijeme, vedro nebo’ …: eter je najviši i predio neba odnosno svijeta u cjelini, u razlici prema aer, ‘uzduh’, koji još pripada zemlji i gušći je…, […]
(dvadesetprvi zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Bog je teza i sinteza istodobno. Priroda je antiteza. … Ona treba biti Bogu potpuno identična, to jest kroz suprotstavljanje. Ona mu mora potpuno odgovarati, samo na obrnuti način. Ona je slika slikara o samome sebi. (Novalis, Filozofski fragmenti, Zagreb 2007., str. 14.) Cipra u svojoj […]
(dvadeseti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) U svjetlu jest apsolutni identitet sam. (Schelling, Prikaz moga sistema filozofije, §93.) Iako je „filosofija prirode“ klasičnog njemačkog idealizma (i Schellingova i Hegelova) uglavnom preostala poput fosilnog spomenika nekog čudnovatog izumrlog organizma iz jednoga prošlog i danas slabo razumljivog vremena, izgleda mi da gornjoj rečenici možemo […]
(devetnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Kako misliti tu Ciprinu istost dvaju momenata, znanja i bitka, ako ona može prijeći u njihovu ne-istost? Kako nešto što je isto (a nešto je isto jedino samom sebi) ima mogućnost postati ne-isto (nekako se u sebi podvojiti)? Jedna Ciprina metafora za tu teško mislivu istost […]
(osamnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Bivstvena cjelina je istina kao mogućnost istosti bića i duha. Ta mogućnost istine onda stoji kao ono vodeće, kao arche filosofiranja. Kad bi filosofija poput sove koja uzlijeće u sumrak nastupala uvijek tek post festum, kad je zbivanje dovršeno, ono što bi ona samo mišljenjem spoznavala […]
(sedamnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Prvi od šest Ciprinih “dijaloga” s grčkim misliocima u Metamorfozama metafizike jest onaj s Parmenidom, naslovljen (samo u prvom izdanju MM) “Bitak i privid”. Parmenidova filozofija je prema Cipri sam početak povijesti filozofije. To znači da je istina kao istina cjeline bivstva po prvi put došla […]
(treći zapis u nizu čitanje: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike) U Predgovoru drugom izdanju Metamorfoza metafizike iz 1999. Marijan Cipra je prvi put objavio da se radi o nedovršenom projektu, i da je ona knjiga koja je objavljena pod tim naslovom 1978. planirana kao tek prva od četiri. Prvi razlog nedovršenosti jest to što je „već […]
Ako je razlikovanje istine i privida ”platonizam”, onda je beba stara par tjedana, koja se ljuti kad shvati da se duda varalica tek čini kao ”sama stvar”, već platonist. Marijan Cipra pradavni problem odnosa istine i privida rješava tako da istinu vidi parmenidovski kao istost bitka i znanja, gdje ta istost nije kruti identitet nego njihova labilna ravnoteža. Privid je pad iz te ravnoteže.
(klikni na naslov)
nagovor na filosofiju 