istina i privid? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

Ako je razlikovanje istine i privida ”platonizam”, onda je beba stara par tjedana, koja se ljuti kad shvati da se duda varalica tek čini kao ”sama stvar”, već platonist. Marijan Cipra pradavni problem odnosa istine i privida rješava tako da istinu vidi parmenidovski kao istost bitka i znanja, gdje ta istost nije kruti identitet nego njihova labilna ravnoteža. Privid je pad iz te ravnoteže.

(klikni na naslov)

bivstveno nebiće: drugo od bića? (ulomak iz Platon, Sofist i D. Barbarić, Grčka filozofija)

“Borba protiv svemoćne sofističke obmane – a upravo je to za Platona jedno od presudnih određenja filozofije – moguća je samo tada kad se uvidi da su laž, obmana i privid jedna u sebi pozitivna moć. Bivstveno nebiće ontologijski je uvjet mogućnosti toga.

Kao nebiće koje jest u dijalogu se pokazala narav drugoga, različitoga, odnosno razlika sama.”

Parmenid: potrebno je oboje? (ulomci Parmenida, M. Cipre, O. Žuneca i D. Barbarića)

“Filosofija samu sebe uspostavlja u suprotstavljenosti prirodnom svjetonazoru i u obraćanju protiv njega, naspram kojega sad sama sebe shvaća kao ”izokrenuti svijet”.
Ne zapada li, međutim, time filosofija u susjedstvo one ”mutne ekstaze” koja u teosofiji i drugim tajanstvenim tako zvanim višim načinima spoznavanja tvrdi da nadilazi uobičajeni svjetonazor? Ono što filosofiju principielno razlikuje od svega takve vrste jest to da se ona ne samo suprotstavlja, nego onu samorazumljivost kojoj se otima navlastito čini problemom i spoznavajući je određuje. Prirodni svjetonazor ne biva preskočen nego prevladan. On ne biva odbačen kao ono tek lažno, nego spoznat u svojoj nužnosti. Ne biva stavljen u stranu, nego kao prirodni stav koji je odsada postao upitnim postaje prvom temom promišljanja.”
(Eugen Fink, Uvod u filosofiju)

Parmenid i upanišadi: zajednička predaja? (ulomak iz Mislav Ježić, Rgvedske upanišadi)

Mislav Ježić nalazi ne samo sadržajne nego i lingvističke srodnosti između Parmenidova spijeva i dijelova nekih drevnih indijskih upanišadi. Ako je izravan utjecaj isključen, a podudarnosti preizrazite da bi se objasnile približno jednakim općeljudskim ustrojstvom uma ili odbacile kao slučajnosti, preostaje mogućnost da se i upanišadi i Parmenid oslanjaju na drevniju, zajedničku indoeuropsku predaju. U tom slučaju bi početak ovog dijaloga kojega nazivamo filosofijom, a čiji je Parmenid nesporni sudionik, bio pomaknut par tisuća godina ranije!