čemu povijest filosofije? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(šesnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Moj omiljeni fizičar David Bohm, osim fizikom i onim što je nazivao „mišljenjem cjeline“ (odnosno metafizikom, mada on to nije tako htio nazvati), cijeloga života se bavio i dijalogom. To je naposljetku poprimilo jednu specifičnu praksu nazvanu Bohmian dialogue, gdje bi se dvadesetak ili više ljudi […]

transcendentno? trancendentalno? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(deveti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Misaono promatranje (theoria) istine dijelom je teško a dijelom lako. Znak je toga što nju nitko dostatno ne postiže, niti je opet u cijelosti promašuje, nego svatko kaže ponešto o naravi, i dok joj svaki pojedini pridaje ili ništa ili malo, iz svega što se prikupi […]

Platon i pitanje prijateljstva? (ulomak iz Petar Šegedin, Pitanje prijateljstva)

Platonov dijalog Lisis bavi se prijateljstvom, polazeći od jedne nama danas bizarne odgojno-erotske prakse uobičajene u ondašnjoj Ateni. Unatoč tom lokalnom polazištu, dijalog uspijeva doći do onog univerzalnog u kome zbivanje prijateljstva, dijaloga, obrazovanja padaju u jedno.

zašto demokracija treba humanistiku? (ulomak iz recenzije Petra Šegedina)

U novom broju časopisa Prolegomena Petar Šegedin se osvrće na nedavno objavljeni prijevod knjige Marthe Nussbaum,  ”Ne profitu: zašto demokracija treba humanistiku”. Knjiga je aktualna, osobito s obzirom na nedavne rasprave o vrednovanju humanističkih znanosti, u što je u akademskom svijetu uključena i filosofija. 

Šegedinov Platon? (ulomak iz recenzije Mario Kopić, Znalački izvedeno tumačenje)

Mario Kopić se u Zarezu osvrnuo na knjigu Petra Šegedina, ‘Pojam uma u Platona’ (2012.). Pročitah tu knjigu, i, ako to išta znači, slažem se s pohvalama, i svakako je namjeravam čitati ponovo.

Recenzija se, pak, sastoji od dva dijela – drugi se odnosi na Šegedinova Platona, a prvi na jednog drugačijega, Kopićeva.

usred oceana bivanja? (ulomak iz Petar Šegedin, ‘More’ u filozofiranju Friedricha Nietzschea)

Ništa zapravo nije kruto i postojano – svijet je tijek u kome je čvrsto tlo kratkotrajna iznimka. Odluka da se filosofira znači suočavanje čovjeka s tim nedostatkom čvrstog tla, zapućivanje daleko od (prividne) pouzdanosti i postojanosti obale, na ocean.

edan od onih psihonauta koji su bili bolno svjesni nepostojanja čvrstih temelja našemu znanju, i koji su se odvažili daleko (možda i predaleko) od svake obale bijaše Friedrich Nietzsche.

utrnuće žudnje?

Schopenhauerov “realistični” prikaz spolnog nagona na kraju toga odjeljka prelazi u njegov uobičajeni pesimizam: Utvrdili smo da brižljiv izbor pri zadovoljenju spolnoga nagona, izbor koji se bezbrojnim stupnjevima penje do strastvene ljubavi, počiva na krajnje ozbiljnom čovjekovom udjelu u specijalnim osobnim svojstvima budućega narašataja. Taj nadasve važan udio sada potvrđuje dvije istine…: 1. neuništivost čovjekove […]

Nietzsche: volja za moć u utjelovljenju? (ulomak iz Petar Šegedin, Volja za moć i problem istine)

Ljudsko tijelo u kome je još živo prisutna sva najdalja i najbliža prošlost svega organskog postojanja, kroz koje i preko koga kao da struji ogromna nečujna rijeka: to tijelo je začudnija misao nego li stara ”duša”. Brojni Nietzscheovi iskazi upućuju na to da je život volja za moć. Kako se pokazalo, njihov smisao otkriva se […]

filosofija kao samozacijeljivanje istine? (ulomci Marijana Cipre, Igora Mikecina i Petra Šegedina)

Ali, čemu sve to? To lutanje u nesigurnom, to dovođenje sebe u besputice? Kakva korist od toga? Kakva korist od filosofije? Tko tako pita, taj se nije zaputio u filosofiju – a i ne će, ne postavi li pitanje korjenitije (na primjer: kakva korist od života uopće? je li, dakle, baš sve – recimo cjelinu mog vlastitog života – moguće procijeniti s obzirom na neku korisnost?). Iz takvih, pak, korjenitih pitanja možda iznikne jedna slutnja, neki poziv na nešto što nadilazi svakodnevnu brigu o korisnosti. Pusti li da taj poziv u njemu raste, možda dospije i do onog pitanja iz naslova: je li, dakle, ta žudnja koja pokreće filosofiranje isključivo moja, ili me tu poziva nešto što je veće od mene?