vrtoglavica?

– Odakle započeti filosofiranje danas?
– Već rekoh: npr. od rastakanja mehaničke slike svijeta uslijed otkrića moderne fizike.
– Onda bi sva filosofija prije toga bila irelevantna?
– Ne. Za urušavanje nepropitanih predočbi o osjetilnoj stvarnosti, čime je oduvijek mogla započeti filosofija (npr. kod Sokrata), više nije potrebno ići ”iza fizike” (meta ta physika). Fizika više ne podržava, kao u 18. ili 19. stoljeću, preduvjerenje da je ”prava stvarnost” nalik konkretnim rukom dohvatljivim predmetima.
– Ne izgleda tako, barem u popularnoj znanosti.
– Zato što mnogi fizičari, još više ostali prirodoznanstvenici, izbjegavaju vrtoglavicu koju takvo rastakanje izaziva. Osobito otkad je među njima prevladao američki pragmatički svjetonazor.
– Pobojao sam se da ćeš me krenuti uvjeravati, poput onih kvazi-hindusa sa Vedama, da kod štojaznam Heraklita, Platona ili Kanta već nalazimo kvantnu mehaniku ili teoriju relativnosti.
– Isto je egzistencijalno iskustvo gubitka čvrstog tla kojim započinje filosofiranje, ne fizikalni sadržaj tih teorija.

(klikni na naslov)

“sokratizam” ili “Dionysos philosophos”? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Mislilac na pozornici)

”Niče uvek ima na umu uzajamno delovanje apolonskog i dionizijskog nasuprot iskonskoj opasnosti njihova razdvajanja i apsolutizovanja. Krajnost dionizijskog je ‘varvarsko dionizijsko’, a krajnost apolonskog – ‘sokratsko’. ‘Sokratsko’ je isto tako daleko od apolonskog kao ‘varvarsko dionizijsko’ od ‘grčkog dionizijskog’.” (Mihailo Đurić, Niče i metafizika, Beograd 1984., str. 255.)

”[O]gromni jaz … dijeli dioniske Grke od dioniskih barbara. Na sve strane staroga svijeta … od Rima do Babilona, imamo potvrde o postojanju takvih dioniskih svetkovina… Gotovo je svugdje središte tih svetkovina bila pretjerana seksualna razuzdanost koja je poput plime prešla preko svega obiteljskog i njegovih časnih odredaba; tu su se raspojasale upravo one najsurovije divlje zvijeri prirode, sve do odvratne mješavine razbludnosti i okrutnosti koja mi se uvijek činila onim pravim ‘vještičjim napitkom’.” (Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, 2, 1872., Zagreb 1997., str. 33.)

Apolonsko je čuvalo Grke od podlijeganja takvim porivima. Na suprotnom kraju je jedno ”barbarstvo mišljenja”: potpuni zaborav onog dioniskog, što je Nietzsche u Rođenju tragedije nazvao ”sokratizam”, a u neobjavljenom kratkom spisu O istini u izvanmoralnom smislu pisanom iste godine naprosto ”intelekt”. Pri toj lišenosti dioniskog apolonske mirujuće slike se uzimaju kao nešto što stoji samo za sebe, neovisno o dioniskom kretanju. Takve su slike u doslovnom smislu ab(s)-traktne. Posljedice su, s jedne strane, sofistika koja vidi arbitrarnost tih života lišenih (jezičnih) slika pa ih (zlo)rabi pragmatično/instrumentalno, a s druge neki racionalizam/”sokratizam” koji vjeruje da je život moguće utemeljiti na koherenciji takvih ab(s)-trakcija.

Bez dioniskog propada tragedija, a onda i ostala očitovanja arhajskog grčkog života. Za Nietzschea je izraz toga u filosofiji Sokrat a u drami Euripid. Ali, ako ozbiljno uzmemo ono što je pisao o podrijetlu tragedije – da se tu najprije nije radilo o umjetničkom djelu nego o empirijskoj realnosti, da nije neki glumac nego bilo tko iz kora tu vidio sebe kako postupa kao da je doista zašao u neki drugi lik, da je kasnija konstitucija tragedije tek umjetničko oponašanje te prirodne pojave – onda potisnutost dioniskog treba vidjeti već u tome da uopće ima teatra s podjelom na glumce, pisca i publiku. Već se kod velikih Euripidovih prethodnika više nije radilo o dioniskom ”mode of action” nego o apolonskom ”kind of thinking”. Ako je u doba Euripida i Sokrata ta tendencija dosegla maksimum, ako tragedija više nije razumjela svoje podrijetlo, onda možda treba drugačije vrednovati to da Sokrat nije razumio tragediju. Jer Sokratovo ”nerazumijevanje” i inače nije imalo drugu funkciju do ukazati ljudima da ne razumiju to što rade (znati da ne znaš?). Kad je u tragediji zaboravljeno ono dionisijsko, pravi tragičar u publici zijeva.

Tog se prevrednovanja stotinjak godina nakon Nietzschea poduhvatio Peter Sloterdijk.

(klikni na naslov)

postmoderno?

Kad je novovjekovna znanost započela prije nekih četiri stoljeća radikalnim prekidom s dotadašnjim aristotelovskim svrhovitim objašnjenjima, neizbježno je dospjela u sukob s pripovijestima, koje su po svojoj naravi svrhovite. Prema mjerilima znanosti većinu ih trebamo smatrati bajkama. Time što je najveća pripovijest, ona o Bogu, postala ”neuvjerljivom”, izgubljena je krajnja svrha. Nietzsche je među prvima objavio da će to na koncu dovesti u pitanje vrijednost same znanosti, budući da svrhu znanosti ne može odrediti sama znanost, nego tek neka izvan-znanstvena naracija. Nju su pružale velike moderne pripovijesti (poput prosvjetiteljstva, marksizma, nacionalizma, umjetničkih pokreta, liberalne demokracije, scientizma,…) koje su smisao nalazile u oslobađanju od tradicionalnih ”bajki”/”mitova”. No, konačni poraz predmodernih naracija u sporu sa znanosti obesmislio je i te oslobodilačke moderne ”velike priče”. Time započinje postmoderna. Ona odustaje od svake ambicije za veličinom, sveobuhvatnošću, cjelovitošću. Bez tog presudnog usmjerenja, ”filozofski” postmodernizam se svodi tek na stalnu sjenu filosofije, sofistiku.

Mada je Nietzsche njen prorok, postmoderna ne ozbiljuje njegov projekt (koji nastoji za veličinom, za ”moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim”), nego ”zadnjeg čovjeka” čija kultura više ne nabacuje strijelu svoje žudnje nad čovjeka, nego se, odustavši od smisla/svrhe, čuva svakog rizika i ambicije, te, u najboljem slučaju, bezopasno sprda.

ideologija?

Mada moderno doba sebe voli vidjeti kao napuštanje svjetonazorskih predrasuda, ipak se ”moć samorazumljivoga”, ”fundamentalna tendencija života” ka sigurnosti, čvrstoći, bezupitnosti, ukorijenjenosti… očituje i tamo gdje su tradicije odbačene u korist znanstvenog progresa, kao ideologija.

Shvaćena najprije kao ”kriva (samo)svijest” koja ne prepoznaje vlastitu uvjetovanost društvenim (prvenstveno ekonomskim) odnosima, uskoro je prepoznata i u onim ”kritikama ideologije” koje vjeruju da mogu objasniti mehanizme društva i povijesti. Upitnim postaje njihov znanstveni status, pa se problem premješta s ”krive svijesti” (pogrešnih vjerovanja načelno podložnih racionalnoj argumentaciji) na ”krivo nesvjesno”: pogrešna djelovanja unatoč ispravnim vjerovanjima. Takav rascjep, svojevrsna duševna bolest društva, treba svoga ”psihoanalitičara”, naime kritičara ideologije. Ali otkud njemu ”prava svijest” (bila ona izvan-ideološka ili ispravno-ideološka)?

Ne slijedi li onaj rascjep mišljenja i djelovanja iz toga što u našoj psihi, uz eksplicitnu samosvijest modernoga građanina (”ideologija”), nalazimo dublje i starije nesvjesne slojeve, koji se ne podvrgavaju ”prosvijećenim” zamislima? Tada to nije takva bolest uma zbog koje više ne bismo smjeli vjerovati sebi samima, pa se prepustiti navodno nadmoćnoj ”logici ideje”, nego naprosto o conditio humana: traganje za uvijek krhkom ravnotežom između poriva ka sigurnoj ukorijenjenosti u naslijeđenim strukturama i poretcima našega društvenog svijeta i njemu suprotnoga, kritičkoga, ka novom i otvorenom.

znanstvena hereza?

Može izgledati posve iracionalno da uopće uzimam u razmatranje jednu znanstvenu hipotezu objavljenu prije 30 godina a koja ni do sada nije prihvaćena. Zasigurno je tako dugo razdoblje više nego dovoljno za njenu provjeru. Pa ipak, način na koji je hipoteza iz prošloga zapisa primljena u znanstvenoj zajednici potiče na sumnju spram te samorazumljivosti.  Rupert […]