Se (das Man)?

Jedan osobito dojmljiv  i prilično slavan opis toga da najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo ono što se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji čini jest Heideggerova analiza das Man. Radi se o neodređenoj zamjenici koja se prevodi na hrvatski sa ”se”. Važno je napomenuti da to neodređeno ”se” (man) nema veze sa ”sebe” (selbst). […]

analitička vs. kontinentalna filosofija?

– Suvremena filosofija se razdvojila na ”analitičku” i ”kontinentalnu”. Ti se svrstavaš u ovu drugu?
– ”Kontinentalna filosofija” je oznaka koju daju analitički filosofi onome što ne zadovoljava njihove kriterije. Ništa drugo ne objedinjuje te raznolike filosofije, osim toga da su isključene iz ”analitičke filosofije”.
– Valjda ne prihvaćaju analitičke metode?
– Zabavno je da ”analitičari” sebe imenuju po metodi, a ove druge geografski (”kontinent” = Europa bez Britanskih otoka): ili si metodičan ili nisi english-speaking. 🙂
– To ”isključuju”, ”drugi”, zvuči netolerantno. Zar ne mora svako poimanje filosofije implicitno ili eksplicitno držati način na koji neki autori misle paradigmatskim primjerom ”pravoga” filosofiranja, a samim time neke druge drugorazrednima, jedva još filosofima? Analitičari samo hoće jasne kriterije po tom pitanju.
– Ja mislim da je tu znanstvenost nemoguća, da filosofija zahtijeva cijeloga čovjeka, osobu. Pitanje ”tko je pravi filosof” utoliko je uvijek osobno, a ne neko de-personalizirano, metodsko, anonimno znanstveno.

(klikni na naslov)

školska filosofija?

– Dobro, ”misliti samostalno”, ali filozofiju se poučava u školama, na fakultetima.
– Je, školastičku.
– Kakvu?
– Šalim se. Skolastika je bila školska filosofija u srednjem vijeku, a kasnije je izišla na loš glas kao doduše vrlo logički precizno ali i sasvim irelevantno cjepidlačenje.
– Znam, to su oni ”koliko anđela stane na vrh igle?”. Ali to je davna prošlost?
– Meni se čini da je svaka školska filosofija u opasnosti da se zaplete u pitanja koja ne zanimaju nikoga izvan akademije. Da se odvoji od pitanja koja izviru iz cjeline života i ograniči se samo na ona koja su prihvaćena unutar te škole.
– I što onda, k vragu i škole, časopisi, svi ti veliki filozofi i njihovi pomno građeni opusi, neka svatko misli što i kako hoće?
– Pa da, samo ako stvarno misli. Ali misliti se uči prije svega u razgovoru, a osobito s boljim misliocima.

(klikni na naslov)

antifašizam komunizma? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme)

Žižek, iz ‘O vjerovanju’: ”Čak i ako dopustimo da je staljinistički teror bio nužan ishod socijalističkog projekta, još imamo posla s tragičnom dimenzijom jednog emancipatorskog projekta koji je pošao naopako, jednog pothvata koji je na fatalan način potcjenio posljedice vlastite intervencije, za razliku od nacizma kao anti-emancipatorskog pothvata koji je predobro uspio. Drugim riječima, komunistički je projekt bio za bratstvo i dobrobit svih, dok je nacistički projekt izravno bio projekt dominacije.”

Ovog sam ljeta dosta čitao Žižeka. U nekim me stvarima iznenadio, u nekim razveselio, neke mi pojasnio, neke nisam razumio. Ali u jednoj me izrazito nervirao: a to je uporni sentiment spram komunističkog nasljeđa, koji čak poziva na gestu (makar i posve praznu) ”ponavljanja Lenjina”. Dakle, u vezi s njegovim početnim navodom: dopuštao to Žižek ili ne, teror je izravna posljedica revolucionarnog projekta. Taj projekt nije bio ”za dobrobit svih” nego za totalnu vlast grupice koja je za sebe smatrala da ima izravan uvid u povijesnu nužnost i odlučnost da taj uvid sprovede u djelo. I, ne najmanje važno, stalno vađenje na ”antifašizam” je nikakav argument: to da je netko možda bio još gori ne čini komunistička klanja nesporno nevinih, a za ”bratstvo svih”, nimalo opravdanijima.

thymos kao protupol erosu? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme)

Čini se da – tako barem misli Sloterdijk – današnje shvaćanje čovjeka zanemaruje jedan njegov neizbježan aspekt. Naime, shvaćanje društva kao bitno ekonomski određenoga, i shvaćanje psihe kao bitno erotično usmjerene – a to su valjda prevladavajuća suvremena gledišta na društvo i psihu – uspostavljaju dva pola između kojih se kreće čovjekov život: požudu (bilo erotsku, bilo ekonomsku) s jedne strane, i razum (kao analitičku spoosbnost usmjerenu na ostvarenje one požude) s druge strane.
No, time ostaje neobjašnjeno kako je moguće da čovjek žrtvuje sve, pa i život, zbog osjećaja časti, ili prestiža, ili dostojanstva. Stoga se Sloterdijk vrać staroj grčkoj i indoeuropskoj tradiciji trodijelnog tumačenja čovjeka. Ta tradicija uz požudni pol (koji je u suvremenom potrošačkom i erotiziranom društvu i te kako priznat) uključuje i thymos (koji je tema ovog zapisa), i ono treće, umno (ja bih rekao ono između ovih dvaju polova), koje je filosofu najsvojstvenije, a koje nastoji za pravom mjerom.

Heideggerovo “bezlično Se”? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkog uma)

Autonomni pojedinac koji odlučuje iz promišljanja svoje situacije nipošto nije (kako mniju liberali) naš polazni položaj – naprotiv, najprije i najčešće naprosto nereflektirano postupamo onako kako se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji postupa. Zamjenicu ”se” Heidegger čita kao ”subjekt” takvoga prosječnog djelovanja. ”Priča se”, ”to se ne radi”, ”to se zna”, čak i ”živi se”. Tko priča, tko to ne radi, tko to zna, tko živi? Se. Pravog subjekta nema, nije određen, odnosno, na djelu je to bez-lično Se. ”To Se, koje nije određeno, a koje su svi, premda ne kao zbroj, propisuje način bitka svakidašnjice.”

”Zato što to Se unaprijed određuje svako prosuđivanje i odlučivanje, ono oduzima odgovornost… Ono najlakše može odgovoriti na sve jer nije nitko tko treba da stoji iza nečega… Se jest na način nesamostalnosti i nepravosti…” Ono odterećuje od vlastite, osobne odlučnosti; htjelo bi sve učiniti lakim, sve uzeti s vanjske strane, pridržavati se konvencionalne površnosti.

”Svaki je pojedini čovjek rastresen u Se i mora sebe tek naći…” To nalaženje sebe (namjesto živi se) ne započinje samo-spoznajom nego preuzimanjem odgovornosti za svoj život. Nasuprot automatskoj i neslobodnoj rastresenosti budi se sabrana navlastitost (sopstvo). Ethos svjesna života: ”Gdje bijaše Se, treba biti navlastitost.”

bomba kao Buddha? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Bomba dovodi svrhovitost do paradoksa. Svrha bombe je veća sigurnost, no ono što njena upotreba postiže je potpuna anihilacija. (Tekst je pisan tijekom hladnog rata kad je baš svima postalo jasno da bilo kakvo aktiviranje jedne bombe znači totalni rat i uništenje čovječanstva. Danas, na žalost, imamo i tzv. mini nuklearne bombe, pa one gube to svojstvo jasnoće i apsolutnosti – ponekim se manijacima danas čini da mogu upotrijebiti nuklearno oružje za ograničene svrhe, odnosno ne za apsolutnu ”svrhu” totalnog rata.) Dakle, ono čemu nas bomba uči jest kako učvršćivanje zidova između Ja i Drugo, i nastojanje da se osiguramo od Drugog i ovladamo njime paradoksalno vodi u totalnu ugroženost onoga Ja. Time što imam bombu da me zaštiti od drugih sam sebe dovodim u opasnost. Što je ta ”zaštita” moćnija, to je i opasnost po mene veća.
Je li to i Buddhina poruka? Jačanje vlastite volje za moć (npr. u vidu misli o tome da sam svemoćan) dovodi ne samo do patnje drugih (za što me u svome umišljenom sebeveličanju može i ne biti briga), nego neizbježno dovodi i do vlastite patnje.
Bomba i Buddha jednako ukazuju na neizbježnost tog sklopa.

obrisi jedne paleopolitike? (ulomak iz Peter Sloterdajk, U istom čamcu)

Usredotočenost na isključivo ”visoke kulture” kao primarni oblik čovječnosti suviše sužava pogled i stoga daje nerealnu sliku čovještva. Sloterdijk već u ranim ”hordama” vidi tendenciju izdvajanja čovjeka iz prirode, onaj princip individuacije koji će stvarati najprije male ljudske horde-otoke u Prirodi, potom države-otoke, a na kraju (jer smo, čini se, baš mi oni Nietzscheovi ”posljednji ljudi”) i pojedince-otoke: danas, u izoliranosti velegradskih stanova, svaki čovjek jest otok.

humanizam? (ulomak iz Peter Sloterdajk, Pravila za ljudski vrt)

Sloterdijkova je teza da je literarni humanizam kao nešto što bi htjelo biti mjerodavno za svu populaciju, ili i za većinu, stvar prošlosti. Projekt počovječenja ljudi obrazovanjem putem klasičnih tekstova neslavno je propao u prošlostoljetnim masakrima i ovostoljetnim ekološkim katastrofama prouzročenima od naroda s dugogodišnjom tradicijom općeg i gimnazijskog civiliziranja. Prinudno i organizirano masovno čitanje Homera, Vergilija i Shakespearea, Platona, Cicerona i Voltairea nije moderne europske narode učinilo čovječnijima. Čak i da još ima nade u svrsishodnost tog projekta, nema nade u njegovu provedivost. Masovni mediji glatko pobjeđuju.
Ipak, mada je prinuđen napustiti pretenziju da bude univerzalistički spas čovječanstva, humanizam dobiva novu prigodu biti ono što je bio na početku – ono o čemu govori prvi dio teksta. Odustajanje od nametanja literarne kulture omogućuje da knjige čitaju oni za koje su pisane – ljudi koji vole čitati. To nije elitizam, tek nenasilje. ”Sekta ili klub onih koji su odabrani da budu pismeni” – zašto ne: onih koji su odabrali? ”Umrežavanje” ne mora ići u korist jedino masovnim medijima i njihovom gladijatorskom entertainmentu – možda može omogućiti nova pisma među filosofima, ili barem, što pokušava ovaj Nagovor, omogućiti nam da i dalje primamo pisma nekih davnih prijatelja, i da se, koliko smo u stanju, ohrabrimo na poneki odgovor. Pa i ako ”na margini”, i ako ”subkultura” – zar mnogi filosofi nisu, npr. u velikim imperijima Rima ili Kine (taoisti), bivanje na margini odabrali kao stav?

dječja pitanja? (ulomci K. Jaspersa i P. Sloterdijka)

”Zadaća je filosofije da, suočena s ‘tvrdim činjenicama’, postavlja dječja pitanja. … Filosof je onaj čovjek koji u sebi može odstraniti otvrdla, obikla i cinički verziranog suvremenika, koji će mu s dvije tri rečenice bez daljnjega razjasniti zašto je to sve tako i zašto se to ne mijenja s dobrim namjerama. Filosof mora pružiti priliku djetetu u sebi, koje to sve ‘još ne razumije’. Tko to ‘još ne razumije’ možda može postaviti ispravna pitanja.
(Peter Sloterdijk)