baubo? (ulomci iz F. Nietzsche, Radosna znanost, i Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik?)

Filosofi, barem oni koji su filosofiju shvaćali kao platonovsko ”erotičko umijeće”, često su, u vlastitoj poistovjećenost s umom, ”ono drugo” od uma shvaćali kao ”ono žensko”. Petera Sloterdijka je ta erotičnost (za?)vodila od indijskog tantričkog ”gurua bogatih” Osha do francuskog ”psihijatra koji je poludio od filosofije” Lacana. Ovdje, u osloncu na jednu Nietzscheovu misao, čita lakanovsku odredbu Realnog kao ”rupe” u simboličkome redu sklopljenu s time da je Realno (kao ono drugo od uma) ”ono žensko”. Izgleda da pojmovi nisu pravi put ka toj ”ženskoj” ”rupi” 😮 tom ”posve nerastumačenom svijetu”, onome Realnom. Sokrat je, kaže Sloterdijk, bio zadnji Europljanin svjestan toga.

(klikni na naslov)

Nietzsche: intelekt kao zaborav metaforičnosti? (ulomci F. Nietzschea, E. Finka, M. Đurića i P. Sloterdijka)

Nietzsche nije unaprijed promislio samo danas aktualnu usporedbu znanja sa (“koherentističkom”) splavi koja, umjesto da počiva na čvrstim temeljima i sigurnom tlu, pluta po beskonačnom tekućem bezdanu (“more”, “apeiron”), nego mu, već u najranijoj fazi njegova mišljenja, nije izmaknula niti njoj danas konkurentska (“fundacionalistička”) usporedba znanja (“istine”) s piramidom. Pomislimo još osobito na tvorbu pojmova. Svaka […]

Se (das Man)?

Jedan osobito dojmljiv  i prilično slavan opis toga da najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo ono što se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji čini jest Heideggerova analiza das Man. Radi se o neodređenoj zamjenici koja se prevodi na hrvatski sa ”se”. Važno je napomenuti da to neodređeno ”se” (man) nema veze sa ”sebe” (selbst). […]

kontinentalna filosofija?

– Suvremena filosofija se razdvojila na ”analitičku” i ”kontinentalnu”. Ti se svrstavaš u ovu drugu?
– ”Kontinentalna filosofija” je oznaka koju daju analitički filosofi onome što ne zadovoljava njihove kriterije. Ništa drugo ne objedinjuje te raznolike filosofije, osim toga da su isključene iz ”analitičke filosofije”.
– Valjda ne prihvaćaju analitičke metode?
– Zabavno je da ”analitičari” sebe imenuju po metodi, a ove druge geografski (”kontinent” = Europa bez Britanskih otoka): ili si metodičan ili nisi english-speaking. 🙂
– To ”isključuju”, ”drugi”, zvuči netolerantno. Zar ne mora svako poimanje filosofije implicitno ili eksplicitno držati način na koji neki autori misle paradigmatskim primjerom ”pravoga” filosofiranja, a samim time neke druge drugorazrednima, jedva još filosofima? Analitičari samo hoće jasne kriterije po tom pitanju.
– Ja mislim da je tu znanstvenost nemoguća, da filosofija zahtijeva cijeloga čovjeka, osobu. Pitanje ”tko je pravi filosof” utoliko je uvijek osobno, a ne neko de-personalizirano, metodsko, anonimno znanstveno.

(klikni na naslov)

školska filosofija?

– Dobro, ”misliti samostalno”, ali filozofiju se poučava u školama, na fakultetima.
– Je, školastičku.
– Kakvu?
– Šalim se. Skolastika je bila školska filosofija u srednjem vijeku, a kasnije je izišla na loš glas kao doduše vrlo logički precizno ali i sasvim irelevantno cjepidlačenje.
– Znam, to su oni ”koliko anđela stane na vrh igle?”. Ali to je davna prošlost?
– Meni se čini da je svaka školska filosofija u opasnosti da se zaplete u pitanja koja ne zanimaju nikoga izvan akademije. Da se odvoji od pitanja koja izviru iz cjeline života i ograniči se samo na ona koja su prihvaćena unutar te škole.
– I što onda, k vragu i škole, časopisi, svi ti veliki filozofi i njihovi pomno građeni opusi, neka svatko misli što i kako hoće?
– Pa da, samo ako stvarno misli. Ali misliti se uči prije svega u razgovoru, a osobito s boljim misliocima.

(klikni na naslov)

antifašizam komunizma? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme)

Žižek, iz ‘O vjerovanju’: ”Čak i ako dopustimo da je staljinistički teror bio nužan ishod socijalističkog projekta, još imamo posla s tragičnom dimenzijom jednog emancipatorskog projekta koji je pošao naopako, jednog pothvata koji je na fatalan način potcjenio posljedice vlastite intervencije, za razliku od nacizma kao anti-emancipatorskog pothvata koji je predobro uspio. Drugim riječima, komunistički je projekt bio za bratstvo i dobrobit svih, dok je nacistički projekt izravno bio projekt dominacije.”

Ovog sam ljeta dosta čitao Žižeka. U nekim me stvarima iznenadio, u nekim razveselio, neke mi pojasnio, neke nisam razumio. Ali u jednoj me izrazito nervirao: a to je uporni sentiment spram komunističkog nasljeđa, koji čak poziva na gestu (makar i posve praznu) ”ponavljanja Lenjina”. Dakle, u vezi s njegovim početnim navodom: dopuštao to Žižek ili ne, teror je izravna posljedica revolucionarnog projekta. Taj projekt nije bio ”za dobrobit svih” nego za totalnu vlast grupice koja je za sebe smatrala da ima izravan uvid u povijesnu nužnost i odlučnost da taj uvid sprovede u djelo. I, ne najmanje važno, stalno vađenje na ”antifašizam” je nikakav argument: to da je netko možda bio još gori ne čini komunistička klanja nesporno nevinih, a za ”bratstvo svih”, nimalo opravdanijima.