(sebe)obrazovanje?

– Specijalistička izobrazba, dakle, nije cjelovito obrazovanje.
– Ma to je odavno zastarjela priča. Ljudi se školuju da postanu stručni u nekom poslu.
– Možda je filosofija, u akademiji ili izvan, oduvijek nešto vremenu neprimjereno, ”zastarjelo”.
– Onda da više ne financiramo izobrazbu u akademskoj filosofiji?
– Nije to pitanje za mene. Naravno, time ne bi nestala potreba za filosofiranjem kao cjelovitim sebe-obrazovanjem.
– Kažeš da nastojanje za tom tvojom cjelovitošću, što god to bilo, nema veze sa studijem filozofije. Ali filozofi su još od Pitagore, Platona i Aristotela do Ficina, Leibniza ili Humboldta osnivali obrazovne ustanove. Čemu? – ako je cijela stvar u tome da sam sebe radikalno pitam kako živjeti? Zašto uopće ustanove ako ”filosofirati” prvenstveno znači misliti samostalno?
– Zato što je slobodni prijateljski razgovor, kao prvenstveni medij filosofiranja, jedan od preduvjeta cjelovitog obrazovanja. Te su institucije naprosto mjesto za dijalog, osobito s iskusnijima na putu filosofiranja.

(klikni na naslov)

bijeg u formu(le)?

Ono što Platon zove ”bijegom u logose”, taj okret od konkretnosti neposrednih iskustava ka apstraktnim matematičkim obrascima (uostalom, mnogoznačna grčka riječ ”logos” znači između ostaloga i matematički omjer, formula) svojstven je fizici od njenog početnog trijumfa, koji je ukinuo relevantnost neposredno-iskustvene razlike između nebeskih i zemaljskih gibanja. Tako da fizikalna ”sila” nije nikakvo ”povlačenje ili guranje”; fizikalni pojmovi napuštaju svako neposredno osjetilno iskustvo i postaju matematičko-formalni (naprosto formule).

obični jezik kao osnova?

Nijedna znanost ne može biti temeljna, jer se svaka temelji na razumijevanju koje se odvija u svakodnevnom pred-znanstvenom jeziku i postupanju. Kada nešto razumijemo? Kad to znamo reći svojim riječima – tu lekciju iz osnovne škole vrijedi trajno zapamtiti.

filosofija kao terapija? (ulomak iz Peter F. Strawson, Analiza i metafizika)

Cjelovitost kao zadaća filosofije priziva (još od Sokrata/Platona) iscjeliteljske analogije. S obzirom na depersonalizaciju tzv. analitičke filosofije, iznenađuje da se takva tradicija i u njoj nastavila. Zasluga je to Ludwiga Wittgensteina koji je, barem u svom kasnijem radu, filosofiju shvaćao kao terapiju protiv raznovrsnih misaonih poremećaja, stranputica i krivih spojeva. Uspješno filosofiranje ne znači oblikovanje neke originalne teorije ili misaonog sustava, nego nestanak problema koji je dotad obuzimao mišljenje. Tipično, to se ne događa nekim nadahnutim ili lukavim rješenjem nego prije uvidom u to da se radilo o pseudo-problemu, da tog ”problema” zapravo nema. Dakako, to ne vrijedi za sve probleme na koje ljudi mogu naići (među kojima ima vrlo realnih), nego za filosofske probleme, koji nastaju neprimjerenom primjenom pojmova. Potrebno je pojmove vratiti njihovoj zbiljskoj upotrebi, a spriječiti konstruiranje fantastičnih teorija, misaonih modela odvojenih od zbilje, olakih analogija i drugih situacija u kojima ”jezik tulumari”. Takve teorije/modeli/analogije doduše nastaju u nastojanju za cjelovitošću i jedinstvom među različitim stranama života svakoga pojedinca. Ali cjelovitost zahtjeva sklad mišljenja, čuvstava i djelovanja, što razum sam, koliko god dovitljivom jezičnom kombinatorikom, ne može ozbiljiti. Dapače, kada to pokušava stvara osobitu vrstu problema, upravo one koje liječi filosofska terapija.

analitička filosofija?

– Misliš da ništa u ljudskom iskustvu načelno ne izmiče znanostima?
– ”U idealiziranom krajnjem slučaju, dovršena znanost predstavlja istinit opis stvarnosti: nema neke druge Istine ni neke druge Stvarnosti.”
– A normativnost?
– To je područje izbora i dogovora među ljudima.
– Ali, i to je načelno proračunljivo, ulazi u taj ”idealizirani krajnji slučaj dovršene znanosti”?
– Ne znam. Ali, ukoliko je o tome načelno nemoguće znanstveno govoriti, utoliko je govor o tome proizvoljan, neobvezujući. Tad se ne ide za znanjem, iskazivanjem istine, objašnjavanjem stvari, nego se sudjeluje u borbi za društvenu moć, nagovara se, zapovijeda i tome slično.
– O tome ”treba šutjeti”?
– U akademiji, da.
– Ali, to ”treba” je neka norma, a ne činjenica koju bi mogla utvrditi neka znanost. To da bi znanstvenost ikoga ”obvezivala” također je normativno. Znanstvenost nije moguće utemeljiti bez pozivanja na norme, koje su, izgleda, pred- ili izvan-znanstvene.

(klikni na naslov)