nadahnuće bez razumijevanja? (ulomak iz Allan Bloom, On Plato’s Ion)

Ako je do Sokratova doba tragedija nepovratno izgubila svoju izvornu šamanističku opsjednutost (vidi: https://protreptikos.wordpress.com/2013/06/08/porijeklo-tragedije-konstelacije/), onda Sokrat/Platonov govor o božanskoj opsjednutosti/nadahnutosti teatarskih izvođača valja čitati cum grano salis: opsjednuti izgleda da jesu, ali baš od bogova? I koja korist od opsjednutosti, ako ne znaju što čine pri tom?

umijeće ili nadahnuće? (ulomak iz Platon, Ijon)

Tezu o pjesništvu iz ”Obrane Sokratove” – naime da pjesnici ne stvaraju iz samosvjesnog znanja nego iz božanskog nadahnuća, kao svojevrsni mediji, lutke bogova koje ne znaju što čine – Platon dalje istražuje u ranom dijalogu ”Ijon” (a to istraživanje nastavlja još i u kasnom dijalogu ”Fedar”, pa i sve do zadnjega djela ”Zakoni”). Ovdje jedan lijep ulomak gdje Sokrat pojašnjava rapsodu Ijonu što je to što on čini kad nastupa govoreći Homerove stihove.

harmonia? (ulomak iz Damir Barbarić, Ljepota i mjera)

Harmonija nipošto nije neko ”još malo istoga”, barem za Heideggera (koji tu slijedi Hölderlina): ona ”nije ravnodušno, tj. napetosti lišeno suglasje, nije uopće nikakvo slaganje, koje svagda nastaje na osnovi ujednačavajućeg odlaganja suprotnosti, nego obrnuto: otvaranje pravoga sukoba otvara suzvučje, a to znači: stavlja svaku od sukobljenih moći u njene granice. … Ako dakle sve biće stoji u suzvučju, onda upravo sukob i borba moraju sve iz temelja određivati.”

kraj usmene predaje kao preduvjet filosofije? (ulomak iz Eric Havelock, Preface to Plato)

”Heraklit i Parmenid nisu još bili ‘filozofi’. Zašto? Zato što su bili veći mislioci. ‘Veći’ ovdje nema u vidu iskazivanje nekog rezultata, nego upućuje na jednu drugu dimenziju mišljenja. … Korak prema ‘filozofiji’, koji je pripremila sofistika, prvi su napravili Sokrat i Platon.” Tako Heidegger (https://protreptikos.wordpress.com/2014/06/27/%CF%86%CE%B9%CE%BB%CE%BF%CF%83%CE%BF%CF%86%CE%AF%CE%B1-ulomak-iz-martin-heidegger-sto-je-to-filosofija/). Tu ”drugu dimenziju mišljenja” koje još nije bilo filosofija kod Parmenida i Heraklita, i koje više ne želi biti filosofija kod njega, Heidegger nalazi u bliskosti s pjesništvom. Stoga je zanimljivo, a posebno u sklopu mogućnosti da je Parmenidov spjev dio daleko starije pjesničke predaje (https://protreptikos.wordpress.com/2014/09/20/parmenid-i-upanisadi-zajednicka-predaja-ulomak-iz-mislav-jezic-rgvedske-upanisadi/), proučiti pod kojim su uvjetima sofistika i filosofija (od Sokrata nadalje) zamijenile arhajsko pjesničko mišljenje.

originalnost ili univerzalnost? (ulomak iz Béla Hamvas, Scientia sacra)

Tako (Heidegger) na primjer u jednom pismu Karlu Jaspersu sebe napola u šali uspoređuje sa stražarem u muzeju velike filosofije, čija je jedina briga paziti na to da ”zastori na prozorima budu razvučeni i navučeni na ispravan način, da bi malobrojna velika djela predaje za slučajno pridošloga promatrača posjedovala neko donekle pravo osvjetljenje”. A godinu poslije piše Elizabeti Blochmann: ”Što snažnije dospijevam u vlastiti rad, to sigurnije bivam svaki put prinuđen natrag u veliki početak kod Grka. I često se kolebam nije li bitnije odustati od svih vlastitih pokušaja i djelovati jedino na tome da nam taj svijet stane pred oči, ne tek za puko preuzimanje, nego u svojoj pobuđujućoj veličini i obaveznosti.”